Review
Prošlo je više od desetljeća od „slavnih“ dana za Death Cab For Cutie, dana kad su svi spominjali i vrtili njihov hvaljeni trio albuma „The Photo Album“, „Transatlanticism“ i „Plans“ i dana kad ih je bilo dovoljno predstavljati kao DCFC bez da itko razmišlja o čemu se tu radi. Ti su im albumi i donijeli potpis za Atlantic i njihovu glazbu doveli mnogo široj publici. Ipak, uspjeli su zadržati svoj indie štih i šarm bez obzira na to i tiho i nenametljivo dogurali do svog devetog studijskog albuma „Thank You For Today“.
„Thank You For Today“ prvi je album DCFC-a koji su snimili bez Chrisa Walle koji je bio gitarist i songwriter u bendu od prvog albuma ali i prvi na kojem predstavljaju dva nova člana, gitariste/klavijaturiste Davea Deppera i Zaca Raea. Ne bi se moglo reći da se to mnogo osjeća, prvenstveno zbog toga što su DCFC oduvijek bend Bena Gibbarda, ovisan o njegovim inspiracijama i željama. Više se osjeća prisustvo producenta Richa Costeya, s kojim su suradnju započeli na prethodniku „Kintsugi“ – „Thank You For Today“ glazbeno nastavlja tu priču, sa sanjivijim, melankoličnijim i atmosferičnijim DCFC nego smo ih prije bili navikli slušati, jednim koračićem bližim dream pop teritoriju. Možda je nova krv u bendu potaknula Gibbarda, budući da ovaj album predstavlja mnogo kvalitetniji set pjesama nego „Kintsugi“, koje su, ciljano ili ne, gotovo konceptualno povezane Gibbardovom spoznajom o prolasku i curenju vremena, pune nostalgije za prošlim vremenima, ljudima i mjestima iz osobne prošlosti. Također, napunivši četrdesetu, Gibbard dostojanstveno prolazi neku vrstu krize srednjih godina, istovremeno pokušavajući revidirati mladost i prihvatiti zrelost. Mnogi fanova benda, koji su odrastali paralelno s DCFC, zacijelo će se prepoznati u njegovim pjesmama.
Najviše ga muče prošle ljubavi i prijateljstva, kojima posvećuje sjetne ali prekrasne i melodične „I Dreamt We Spoke Again“, „Summer Years“ i „When You Moved Away“:
„And I wonder where you are tonight
If the one you're with was a compromise
As we're walking lines in parallel
That will never meet and it's just as well“,
kaže svojim šećernim, prepoznatljivim vokalom u „Summer Years“, potvrđujući da nije zaboravio pisati i da još uvijek ima „ono nešto“ što njega i DCFC izdvaja iz hrpetine alternativnih pop/rock bendova. U prvom singlu s albuma, hipnotičkom „Gold Rush“, želi zaustaviti promjene u svom rodnom gradu, u kojem građevinski radovi brišu mjesta iz njegove prošlosti, a time i uspomene koje nastoji zadržati, genijalno sumirajući situaciju izrazom „a requiem for a skyline“. U „When We Drive“ dobivamo portret zrelije ljubavi, u kojoj je zanos zamijenjen predanošću, prijateljstvom i zajedničkom svakodnevicom, i koja uz Gibbarda i dalje uspijeva zvučati romantično. „Northern Lights“ donosi zaraznu gitarsko-klavirsku melodiju, uz nekoliko divnih pjesničkih slika i asistenciju Lauren Mayberry iz CHVRCHES na back-vokalima. Gibbard klavirskom baladom „60 & Punk“ zatvara album i zaokružuje svoju preokupaciju starenjem, u liku 60-godišnjeg pankera koji previše pije i nema više koga spašavati ali u kojem još uvijek žive nekadašnji ideali, tretirajući priču s delikatnim smislom za detalje i nijanse.
Rijetki su bendovi koji u današnje vrijeme uspijevaju opstati toliko dugo koliko to uspijeva DCFC-u. „Thank You For Today“ potvrđuje da je to u potpunosti zasluženo i da još uvijek znaju raditi dobre albume. Nisu to albumi za svakoga – DCFC su vrlo nježan cvijet, prenježan za mnoge, no njihovi fanovi zacijelo ovoga puta mogu biti zadovoljni. Odaziv nije izostao – „Thank You For Today“ po izlasku se popeo na vrh Billboardovih Top Rock Albums i Alternative Albums chartova. No, važnije od svega, lijepo je, nakon svih tih godina, znati da su još uvijek tu kad ih zatrebate, i da Gibbarda, ukoliko ste ga pratili od početaka, dijeleći i generacijsku bliskost, uglavnom muči nešto slično kao što muči vas.
Danaja Glavičić
/
« Kintsugi 
