American Nocturnes: Final Days of July

Review

Novi album za Grammy i Latino Grammy nominiranog skladatelja Johna Finburyja još je jedan dokaz svestranosti ovog glazbenika. CD donosi jedanaest njegovih instrumentalnih skladbi, pomalo izvan konteksta u kojem inače djeluje, posebice njemu bliskog idioma brazilskog jazza. Naime, glazba na CD-u “American Nocturnes” bliža je idiomu klasične glazbe nego što je ona na njegovim ranijim albumima. Nadahnuta je iskustvima slušanja Chopina i sviranja klavira potaknutog njegovm glazbom, ali i američkom glazbenom tradicijom, utemeljena u velikoj američkoj pjesmarici i jazzu. Spoj je to jazza i komorne glazbe, ali sa značajnim udjelom improvizacija, iako se one razvijaju gotovo neprimjetno tako da je teško razlučiti gdje je granica između notnog zapisa i kreacije u trenutku izvedbe. Radi se o osjebujnim skladbama koje je pripremao u posljednjih petnaestak godina. Poseban zvuk, liričnost i nostalgičan ugođaj te duboku emotivnu proživljenost ostvario je neuobičajenom kombinacijom glazbala, potpuno isključivši iz igre uobičajena glazbala kao što su bas i bubnjevi. Osim što zadnju stvar na albumu Finbury izvodi solo svirajući klavir, što je zapravo jedina u kojoj svira, ostale su ostvarili pijanist Tim Ray i violončelist Eugene Friesen, u nekima svira gitarist Claudio Ragazzi, a u nekima usni harmonikaš Roni Eytan, u jednoj vokalize pjeva Peter Eldridge, a kao harmonikaši izmjenjuju se Roberto Cassan i Vitor Goncalves. Naime, album je posvećen Cassanu koji je sudjelovao u snimanju gotovo do zadnjeg dana života, a poslije ga je zamijenio Goncalves, što je jasna poruka koliko je harmonika važno glazbalu u realizaciji ovog projekta.

Davor Hrvoj