Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Ritual Begins At Sundown


Bookmark

Data

Released Kolovoz 2020
Format Albumi
Vrsta Jazz-funk / Fusion / Jazz-rock / Guitar Jazz / Jazz Instrument
Dodano Petak, 25 Rujan 2020
Žanr Jazz
Length 52:10
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 2020
Država Europa
Etiketa The Players Club
Catalog Number TPC76142
Edition details objavljeno: 14.8.2020.; producent: Arthur Barrow, Michael Dumas i Robby Krieger; snimano: Horse Latitudes Recording i Lotek Studio, Venice, CA
Tags Robby Krieger Arthur Barrow Michael Dumas The Players Club

Review

Robby Krieger snimio je svoj sedmi studijski album i objavio ga sredinom ovog ljeta. Ovo je njegov prvi samostalni album nakon cijelog desetljeća. Temeljitiji poznavatelji glazbe Kriegera pamte kao simpatičnog raščupanka, gitarista koji je krajem šezdesetih djelovao u legendarnoj rock-grupi The Doors te s njima snimio devet studijskih i niz koncertnih albuma. Osim što je njegova savršeno čista tehnika sviranje gitare postala poprilično prepoznatljiva i tečno se nadograđivala na jednako upečatljive klavijature Raya Manzareka, ovoj grupi Krieger je dao svoj ključni autorski obol skladajući vjerojatno neke od njihovih najvećih hitova kao što su „Light My Fire“, „People Are Strange“, „Love Me Two Times“, „Touch Me“ i „Love Her Madly“. Nakon Morrisonove smrti, Krieger i Manzarek pokušali su svojim vokalima nadomjestiti karizmatičnog pjesnika i frontmena Morrisona, ali u tome nisu uspjeli. Grupa se raspala, ali Krieger nije prestao svirati. Prvotno je s Johnom Densmoreom, bubnjarom Doorsa, oformio Butts band (1973.-1975), koja se već nakon dva albuma rasformirala, a potom je nastavio solo karijeru, snimajući solo albume s raznim prijateljima. Svi su Kriegerovi albumi mahom doživjeli podijeljeno mišljenje kritike, ali gitarist je stekao svoju publiku i štovatelje.

Već na prvo slušanje Kriegerovog novog albuma kojega je nazvao „The Ritual Begins At Sundown“, po jednom Morrisonovu stihu, nije teško zaključiti da se radi o vješto upakiranom jazzu s elementima popa i nekih njegovih ranije razrađenih, prepoznatljivih stilova. U izvedbu većine pjesama Krieger je uključio bivše članove prateće grupe popularnoga Franka Zappe: Jocka Ellisa (trombon), Sala Marqueza (truba) i Tommyja Marsa (klavijature), a budući je album producirao Zappin legendarni producent Arthur Barrow, sve skupa poprilično sliči na neke (pročišćene) Zappine uratke. Nije to loše, naravno, tim više što je prethodni Kriegerov album usprkos elementima flamenca, jazza i bluesa, ostavio dojam jednog sasvim prosječnog i dosadnjikavoga pop-albuma, koji nas uistinu nije poticao na ponovno slušanje. S ovim je albumom Krieger napravio korak naprijed.

Konačni materijal na ovom albumu definiran je, kako je rekao sam Krieger, „tijekom brojnih izvedbi pjesama u noćnim klubovima u kojima su nastupali u kojima su ih do kraja 'istesali'“. Objavio ga je u spomen na pedesetu obljetnicu nezaboravnoga albuma „Morrison Hotel/Hard Rock Caffe“, ali treba reći da s njime instrumentalno nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka.

Sve su skladbe instrumentali. Jedina rečenica koju možemo čuti na albumu je „What Was That?“ pri kraju prve istoimene skladbe, koja nas odlično ufurava u ovu jazz-fusion-pop priču. Druga pjesma „Slide Home“ odsvirana je tehnikom slide gitare. Priznajem, aranžerski i instrumentalno, vjerojatno posebno zbog bas dionica koje također grade melodiju, podsjeća me na instrumentale koje je radila makedonska grupa „Leb i sol“ i to pri kraju svoje karijere. U pjesmi „The Drift“ melodiju vode puhaći instrumenti pa evocira uspomene na „The Soft Parade“, četvrti i najkomercijalniji, aranžerski najraskošniji ali stvaralački vjerojatno najprazniji album legendarnih Doorsa. „Chunga's Revenge“ prerada je pjesme Franka Zappe, ovoga puta izvedena u mnogo čišćem i manje psihodeličnom izdanju od originala. Naime, ipak je od originalnog albuma proletjelo pola stoljeća (!). Premda bismo mogli reći da je produkcijski i izvedbeno dotjerana do savršenstva, usudio bih se reći da mi je original draži od ove inačice. Pjesma „Hot Head“ je slušljiva, ali ništa posebno. Mnogo mi je zanimljivija „Yes, the River Knows“, skladba popularnih Doorsa s albuma „Waiting For the Sun“. Aranžerski nije se posebno udaljila od originala, osim što nekadašnje vokalne dionice legendarnog Jima Morrisona u prvom krugu Krieger svira na gitari, a u drugom odlično izvodi basist. Sljedeće dvije pjesme „The Hitch“ i „Dr Noir“ kao da su ispale sa soundtracka neke kriminalističke serije iz osamdesetih. Prva je odsvirana u sirovom jazz stilu s elementima funka. „Dr Noir“ ima neki ulet na početku koji me nemalo podsjetio na posljednji album Doorsa s Morrisonom – „L. A Woman“, a ima i izuzetno zanimljivu solo dionicu na Hammondu. Sve nas to nostalgično vraća u prošlost i podsjeća na Kriegerovu dugogodišnju suradnju s Rayom Manzarekom, klavijaturistom grupe The Doors. „Bianca's Dream“ ritmički je nabrijana jazz-stvar s elementima popa u kojoj nas Krierer svojim gitarističkim stilom Krieger opet podsjeća na najsvjetlije trenutke Doorsa. „Screen Junkie“, skladba koja zaključuje album, vjerojatno je najimpresivnija jazz skladba ovog albuma.

Na kraju, mogli bismo zaključiti kako je ovaj album pokazao nevjerojatnu stvaralačku svježinu Robbyja Kriegera. Unatoč fizičkoj vremešnosti Robby je još uvijek kreativan, mlad duhom i spreman glazbeno eksperimentirati. I naravno, svatko tko voli kombinaciju jazza i fusiona u ovome će albumu, bez daljnjega, u potpunosti uživati.

Ivan Dukić

Hits 241

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42