Sa svoje 63 godine bez imalo straha mogu sada s određenom vremenskom distancom ovako javno napisati, grupa Boa bila je meni OK, zapravo, nisu mi baš bili središte zanimanja, ali ova nova Boa II je bend koji je možda čak i razbucao neke moje predrasude ili animozitete prema Puljizu i prijašnjoj, a pogotovo sadašnjoj ekipi.
Činjenica je da u ovoj rubrici "Iz∠SLUŠATELJA" mogu pisati o čemu god želim, tako da je album "Once Upon A Time" baš ovdje našao svoje utočište, svoju sigurnu luku u kojoj na vezu stoji već godinama.
Ovdje se radi o albumu kojeg bez imalo preuveličavanja uvrštavam među bolje koje sam preslušao od glazbenika koji su prešli 70 i više godina.
Ekskluzivno izdanje "The Definitive 24 Nights" objavila je 23. lipnja izdavačka kuća Reprise Records, a iza svega stoji Eric Clapton.
Meni kao velikom pokloniku banda od mojih pubertetskih dana. Meni kao fanu banda kojeg sam puno puta slušao uživo. Meni kao ‘’klincu’’ koji je tamo još 1978. stupio u kontakt s bandom. Meni kao mladiću, koji je u porpunosti apsolvirao njihov glazbeni opus. Meni kao čovjeku u godinama kojem još uvijek srce brže zakuca kada čuje taj zvuk flaute Iana Andersona. Meni je trebalo preko 2 mjeseca da se odvažim napisati par riječi o njihovom zadnjem 23. studijskom albumu po redu i to po nagovoru glavnog urednika portala. Jednostavno nisam želio isticati odmah koliko je Ian Anderson i nakon svih ovih godina u stanju snimiti još jedan u nizu odličnih albuma.
Već sam pisao o tome kako se stvari vrlo čudno i nenametljivo ovih proteklih nekoliko desetaka dana poslaguju u mom malom, potpuno običnom životu.
Ovo je jedan od rijetkih bendova koje ne volim stavljati u nikakve okvire niti im nametati žanrovske forme.
Koliko puta mi se se dogodila ova situacija? Taman se ufuram da sam, ono, sve polovio i da je sve to tu kod mene u malom prstu, a onda uslijede vrlo niski udarci: prvo dobijem album "star" već godinu dana, onda doznam za ime koje nisam nikada čuo i pod treće, ova mlada glazbenica doslovno mete sve pred sobom i donosi nam jednu novu dimenziju, kada je u pitanju prezentacija, ne samo bluesa, soula, gospela i jazza, već i sve one glazbe koju ova glazbenica izvodi.
Ono što sam oduvijek želio, konačno se ostvarilo 10. veljače ove godine. Naime, oduvijek mi je bila želja da nekako posebno potenciram doprinos hrvatskoj blues sceni Predraga Lovrinčevića - Lovre. Iako je Lovre dobio brojna priznanja upravo na tom tragu, iako je on čovjek i glazbenik kojem glazba, kojem blues, doista puno znači, nekako imam osjećaj da je sve to malo po strani.
Pisati o albumu "Drum Identity", kojeg je objavila Extra Music, nije baš samo tako. Naime, trebalo mi je malo vremena da mi sjedne. Netko će kazati: "je… je… malo, 5 mjeseci frajeru". Ma OK, slažem se, ali puno je stvari bilo ovdje u igri i na kraju se pokazalo se da pravi ljudi ipak, bez obzira na sve, drže do sebe, drže do svoje riječi, ali i glazbene definiranosti.
Pisati kako sam odslušao, preslušao i ponovo i ponovo slušao album "Hold On", jazzera nove garde hrvatskog jazza, koje vodi trubač Zvonimir Bajević, nije bilo nimalo jednostavno! Naime, "švrljajući" netom uglavnom čitam neke faktografske podatke i ponovo nitko ne piše kako je snimljeni materijal utjecao na samog slušatelja. Stoga sam vam odlučio pokušati predočiti kako je na mene ostavilo duboki trag svih 6 kompozicija, koje čine ovaj vrlo posebni album. B's FUNstallation, u svojih 11 godina postojanja i rada u svim svojim fazama, sada su doista pokazali kakvo bogatstvo leži u njihovim glazbenim bićima.
Kada imate 15 godina i slušate "heavy n’ hard" raspaljotku, a onda vam pod iglu stigne album koji vam nudi jednu izvrsnu fuziju jazza, bluesa, soula i funka, samo onako, odjednom ostanete bez teksta.
Već na prvu pišem da se povijest ponavlja, ali nikako u negativnom kontekstu. Naime, uvijek se treba pripremiti prije nego se upustite u preslušavanje Ivanovih materijala, albuma, pjesmi. Ivan Grobenski svaki puta slušatelja, publiku, fascinira svojom glazbom, idejom, feelingom, jer on to prvenstveno radi drugačije od drugih.
O čemu sad da pišem, već je sve napisano, pored toga i sam znam da kasnim već gotovo tri mjeseca. DGG je bend koji nam dolazi iz Detroita, iz američkog grada u kojem je sve nekako drugačije i sve što nam iz njega dolazi krasi neka izrazita i posebnost i osobnost. Bilo da se radi o industriji, modi pa čak i ako se radi o onom poznatom ‘’way of life’’, a da o glazbi niti ne pišem! Detroit je definitivno sinonim za jednu "opaku spiku".
Namjerno sam odabrao današnji dan, posljednji u ovom mjesecu ožujku da vam ispričam priču koja se zbila početkom ožujka daleke 1972. godine i da točno se to dogodilo 3. ožujka 1972. godine. Naime, tog datuma objavljen je tada već peti studijski album "Thick as a Brick" Jethro Tull i ovaj mjesec obilježava se 50.godina od izlaska albuma a obilježava se ta zlatna godišnjica. Evo moje priče...
Intervju uoči nastupa u Splitu - Ivan Keller: ”Majstor gitare”
Eksplozija emocija u Tvornici uz Halestorm, Black Veil Brides i Mothicu
BREC DESTROYER: EKSPLOZIVNI POVRATAK NA HRVATSKU GLAZBENU SCENU
The Dire Straits Experience - ekskluzivan koncert u Lisinskom
Nick Cave odao počast "najvećem tekstopiscu svoje generacije" Shaneu MacGowanu