Review
Pratiteljima lika i djela gospodina u pitanju mnoge su stvari iz njegovoga života i karijere već vrlo poznate. Za one koji možda ne prate toliko njegove putešestvije radi se o, citirajući iz recenzije izdane mu autobiografije, licenciranom pilotu zrakoplova, poduzetniku, motivacijskom govorniku, romanopiscu, proizvođaču piva, radijskom voditelju, scenaristu, filmašu i mačevaocu svjetske klase. Uz sve nabrojano nismo se naravno niti dotakli onoga što je glavni dio cijele priče, a to je pjevač i frontman najveće heavy metal atrakcije na svijetu, legendarne britanske grupe Iron Maiden. Naravno, radi se o jednom i jedinom Bruce Dickinsonu.
Potpuno očekivano, fokus većine njegovih poklonika uvijek će biti na Maidenima, čisto zbog prirode stvari na sceni i ogromne popularnosti te metal institucije. Usporedno s time, Dickinson je ostvario i vrlo uspješnu solo karijeru nizom odličnih albuma koji svojom kvalitetom ne zaostaju za matičnom grupom, a daju malo drugačiju viziju onoga što Dickinson želi postići kao umjetnik. Od hard rock početaka i albuma “Tattooed Millionaire” iz 1990. godine gdje se htio odmaći od maidenovske metal estetike, preko kraja devedesetih gdje je izdao ponajbolje albume karijere, povratkom u Maidene usporilo je i izdavanje solo uradaka, pa stoga tek devetnaest godina nakon albuma “Tyranny of Souls” iz 2005. godine ponovno pred nama imamo jedno njegovo samostalno izdanje.
“The Mandrake Project” album je kojemu je svakako trebalo vremena da vidi svjetlo dana. U nastajanju desetak i više godina, on opet spaja Dickinsona s njegovim stalnim suradnikom, američkim producentom i gitaristom, Roy Ramirezom (poznatijem kao Roy Z). Odlična kemija između njih dvojice rezultirala je već s nekoliko fantastičnih albuma poput “Accident of Birth” i “The Chemical Wedding” te su očekivanja i ovaj put bila opravdano visoka, a sam koncept iza albuma, o ljudskoj duši i njenoj migraciji u druge medije nakon smrti, obećavao je dovoljno. I stvarno, najavni singl koji i otvara album potvrđuje to u velikom stilu.
“The Afterglow of Ragnarok” pravi je primjer onoga što smo očekivali, okultna atmosfera okrunjena masnim rifom i kriptičnim tekstom kojega Dickinson pjeva s tolikim uvjerenjem da vas bez problem uspijeva uvući u priču, a kao što je poznato, uvijek je bio na glasu kao majstorski pripovjedač. “Many Doors to Hell” ponešto mijenja atmosferu i u poletnom ritmu ne toliko različitom od Focusovog hita “Hocus Pocus” s kojime ima i više od samo prolazne sličnosti, djeluje kao punokrvni stadionski rock hit, dok drugi singl “Rain on the Graves” potom pokušava spojiti ova dva utjecaja, ali na kraju pati od previše ponavljanja svog jednostavnog refrena.
Krećući se kroz album, pažljiviji će slušatelj zapaziti te razne utjecaje koji su dio Dickinsonove karijere i koji čine svakako veliki dio njegovog glazbenog odrastanja, pa tako “Resurrection Men” u pola pjesme skreće u sabbathovsku sekvencu pogonjenu basom kao izašlom iz glave Geezera Butlera, dok jedna od boljih pjesama na albumu “Fingers in the Wounds” pojačava orkestraciju na skoro dreamtheaterovske razine, istovremeno pokazujući važnost Roy Z-a za sam zvuk albuma. Ovo posebice dolazi do izražaja na “Eternity Has Failed” koju će poklonici Maidena prepoznati kao “If Eternity Should Fail” s albuma “The Book of Souls” iz 2015. godine te je jednostavno usporediti razlike u pristupu i produkcijskim odabirima, a ovdje je vidljiv i taj vremenski odmak te koliko su neke od ovih pjesama čekale da budu uobličene u svoje finalne verzije.
“Mistress of Mercy” ponovno ubrzava i zvuči kao izgubljena stvar s “Accident of Birth” u čemu pomaže rif vrlo sličan pjesmi “Freak” koja i otvara spomenuti album, ali ju izvlači inspirana solaža Roy Z-a. “Face In the Mirror” služi kao balada albuma, ali u cijelosti ne uspijeva u svome naumu i najslabija je pjesma na albumu, no srećom situacija se odmah popravlja sa “Shadow of the Gods” koja se, iako sličnog baladnog uvoda i klavirske pratnje, oko četvrte minute pretvara u metalno čudovište s ponajboljom vokalnom izvedbom na albumu. Završna, desetominutna “Sonata (Immortal Beloved)” sporogoreća je, epska stvar koja nam vraća Dickinsona pripovjedača, a emotivni je ples između njegovog glasa i Roy Z-eve gitare jedan od vrhunaca albuma.
Na kraju, ovo jest album kontrasta između raznih aspekata Dickinsonove karijere i on svoju neujednačenost može pripisati vremenskim razmacima u kojima su pojedine pjesme nastajale, no tko se zapravo može protiviti satu vremena kvalitetnog metala predvođenog jednim od najboljih pjevača u povijesti žanra. Album se možda ne približava vrhuncima njegove karijere, ali svakako nije niti najgore što smo mogli čuti od gosp. Dickinsona, a toplo se nadamo niti posljednje, dok će neke od ovih pjesama sigurno pronaći svoje mjesto i na koncertu u srpnju kada ga turneja bude provela kroz Zagreb. Preporučujemo!
Boris Čičovački
