U Kerempuhu je sinoć u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala nastupio slavni kubanski pijanist Roberto Fonseca, sa svojim kvartetom (bas i dva udaraljkaša). No prije samog početka koncerta na pozornicu je izašao direktor Zagreb Jazz Festivala Dražen Kokanović , i napola humoristično a napola bolno rekao da je ovo možda posljednji Zagreb Jazz Festival, "ako nam se vrati Haso" (misleći na mogući povratak Hasanbegovića ili nekog sličnog na položaj ministra kulture, tko bi prednost davao "hrvatskijim" kulturnim manifestacijama od jazza).
Kerempuh je sinoć bio "full house", iako koncert nije imao neki ludi PR - organizatori su valjda računali na stalnu jazz publiku. Prostor je sjajno odabran, po kapacitetu i ugođaju taman za Fonsecin nastup, koji je većinom ostao u okvirima modernog pijanističkog jazza, tek mrvu udovoljivši široj publici mambom i kubanskim ritmovima.
Naravno da je riječ o vrlo ritmičnoj glazbi, miksu jazza i afrokubanskog idioma, uz malo spomenutog mamba na kraju. No, ovo je prije svega bio punokrvni jazz koncert, s izuzetno razrađenim pijanističkim pasažima, gdje se Fonseca više postavlja uz bok pijanista poput Brada Mehldaua ili Freda Herscha (nazovimo ih "pijanisti za pijaniste", više nego "pijanisti za publiku") više nego uz puno jače "brendiran" Buena Vista Social Club (s kojima je uostalom i svirao – inače, i Fonsecin bend je u duhu tradicije BVSC-a imao izvješenu malu kubansku zastavu na udaraljkama). Koncert je počeo komadima istaknutijeg ritma, da bi zatim uslijedile kompozicije predvođene klavirom, u kojima se Fonseca pokazao kao izuzetan virtuoz i sjajan improvizator, i u kojima mu je kontrabas glavni sugovornik. Neki su segmenti koncerta bili bliži neoklasici, s elaboriranim, bogatim harmonijama, a zatim bi bend glatko prešao u žustre ritmičke bravure koje nas ipak vrate u Havanu. Melankoličnu baladu „Mercedes“ Fonseca je posvetio majci, koja je vjerovala u njegove sposobnosti čak i kad je Fonsecina učiteljica klavira rekla da Fonseca nema potencijala za glazbu. Vrhunac večeri je bila izuzetna interpretacija slavne Besame Mucho, s dugim uvodom solo basa. Ta relativno jednostavna melodija je obrađena i nadograđena na tako kreativan i uzbudljiv način, da Fonsecina interpretacija baca skroz novo svjetlo na taj klasik. Jedan od onih trenutaka kad osjećate da prisustvujete odvijanju glazbene povijesti. Nakon tog cerebralnog vrhunca glazbene večeri, uslijedio je povratak veselim kubanskim ritmovima: Mambo Pa la Nina , s uključivanjem publike u pjevanje refrena, gdje se Fonseca pokazao i kao sposoban entertainer.
Nakon oduševljenog pljeska publike, bend se vratio na bis, u kojem se Fonseca predstavio kao pjevač - navodno prvi put ikad, jer, kako je rekao, nikada prije nije pjevao na koncertu. Uslijedile su još dvije numere u kubanskom stilu, nastavljajući u entertainerskom štihu, koji je sasvim prikladan za završetak koncerta, jer Fonsecino glazbeno nasljeđe i ishodište njegove kreativnosti, usprkos njegovom razvoju u smjeru cerebralnog pijanizma koji u svoj izričaj integrira i jazz i klasičnu glazbu, je upravo to – ritmička glazba puna životne radosti.
Bio je to jedan od najuzbudljivijih jazz koncerata koje smo vidjeli ove sezone, na kojem su jednako impresionirali solaži glazbenika kao i njihova međuigra, bogato zvučno tkanje i uzbudljive improvizacije, a poseban štih nastupu dala je kombinacija raznovrsnih glazbenih utjecaja, stopljenih u doista osebujan izričaj.
