Review
Stvara li se opravdana euforija oko izlaska njihovog novog albuma?
Albuma, koji bi trebao nastaviti tamo gdje je stao prethodnik „Gigaton“ stekavši pri tome po mnogima atribut jednog od zaštitnika rock glazbe, ili bi ovo trebao biti album s kojim će hrabro zakoračiti izvan svoje zone komfora i dokazati da nisu izgubili ništa od svoje lukrativnosti (ne one materijalne).
Moguće, jer samo površno slušanje dvaju probnih balona, naslovne „Dark Matter“ (koja referira na opus Soundgardena) i „Running“ sugestivan su i hrabar nagovještaj trenutne realnosti i čvrste odluke da se Veder i društvo ne ustrućavaju napustiti stećene pozicije u kojima se mnogi drugi osjećaju zaštićeno i sigurno, te posegnuti za onim što im trenutno donosi sreću i pozitivno raspoloženje. Mišljenja sam da su ovim albumom zavrtili kotač vremena unazad, stvorivši savršen amalgam odlične instrumentalizacije, pamtljivih melodijskih linija zaokruženih uvijek potentnim i prepoznatljivim vokalom.
Jeli punkerski obojana „Running“ (za koju je Veder kazao da je inspirirana bendom Bad Religion) animirala energetske duhove koji su se skrivali u starijim klasičnim bombama poput „State of Love and Trust“ (tema iz filma „Singles“) ili „Mind Your Manners“( korjenski punk/rock koji pomalo asocira na Dead Kennedys“)?
Možda, iako ruku na srce, čini mi se da referiranje na punk (Green Day i Bad Religion) nije baš blistavo/pametna odluka, naročito ako to referiranje preuzme ostatak albuma, iz jednostavnog razloga što to ipak u cjelosti nije njihovo prirodno stanište. Takav se scenario ipak nije ostvario, iako većina pjesama posjeduje energetski, prkosan obrazac i naboj svojstven punku, ali obrazac i naboj kojeg su Pearl Jam obukli u svoje prepoznatljivo ruho, što se može s lakoćom pronaći u urnebesnoj „React, Respond“, jednoj od neospornih favorita za dovođenje publike u trans.
Na ovom albumu izvućeno je na svjetlo dana njihovo obiteljsko „srebro i zlato“, prisutna je teška artiljerija s kojom su spremi urbi et orbi još jednom dokazati da su vrhunski bend koji je rock scenu nanovo obogatio svojim glazbenim uranom, bend koji se očito još uvijek penje prema nekim za sada jasnim, ujedno i nedokučivim vrhuncima (jer još nisu do kraja pokazali kakve inspiracije im se motaju po glavi). Iako spada (makar po meni) u njihove najbolje, gotovo sam siguran da ovo nije njihov labuđi pjev.
Na osnovu dvije gore spomenute prethodnice izgleda da su Pearl Jam nanovo izgradili žestoku glazbenu muskulaturu s akcentom u prvom planu na pršteće, ponekad žestoke, beskompromisne gitarske partiture kao s početka karijere, te dokazuju da u Vederu i ekipi stanuje još pozitivna, akumulirana „crna materija“ kao sažetak svih prethodnih uradaka, a za koju su se trebali posložiti psihički, kemijski, emocionalni i nadasve racionalni elementi kao realna slika trenutnih stanja svih članova benda iza kojih stoji dugih 35 godina karijere. Dakle, dočekali smo 19 travnja, kada je ovaj 12 po redu studijski album ugledao svjetlo dana, album koji u odnosu na prethodnika spada u viši energetski razred. A svima je dobro poznato kako Pearl Jam znaju prenijeti energiju, glazbenu paralelu dobroj prozi koja se ne zaboravlja olako.
Po mnogima velike zasluge pripadaju mladom producentu Andrewu Wattu (radio je s Iggy Popom, Ozzyjem Osbourneom, Rolling Stonesima), stoga ne čudi da je najava albuma kroz dvije gore navedene pjesme nabijena kombinacijom mladenačke energije i akumuliranog iskustva. S takvim neskrivenim rock pedigreom Watt je gotovo do krajnjih granica u finalnoj produkciji nastojao istaknuti u najboljem svjetlu svaki instrument u stvaranju alkemične instrumentalizacije. A vokalna dimenzija kao i uvijek opetovano predstavlja njihov prepoznatljivi trade mark.
Album je inače snimljen u Rick Rubinovom studiju Shangri-La u Malibuu.
A evo što su sami glazbenici kazali o novom uratku.
Mike McCready: „Album je mnogo teži nego što se očekivalo, postigli smo uštedu na vremenu u odnosu na Gigaton (koji je sniman u pandemijskim uvjetima), uglavnom zahvaljujući Wattu koji nam je dobro prodrmao guzice“.
Eddie Wedder: „Nalazimo su u životnim fazama kada nešto možeš ili ne možeš napraviti, ali još nam je stalo napraviti nešto smisleno, te iskreno mislimo da nam je ovo naš najbolji uradak“.
Jeff Ament: „Smatramo da smo zaista napravili vrlo značajan album, mnogo toga je napravljeno u duhu atmosfere koju nam je stvorio Andrew Watt. On posjeduje enciklopedijsko znanje o našoj povijesti, ne samo o bendu, već i načinu kako pišemo pjesme, a također nas poznaje i kao glazbenike. Njegov entuzijazam je bio baš zarazan!“.
Dvije gitare, bas, bubnjevi i vokal su još jednom dokazali kakav pakleni učinak mogu proizvesti, rekao bih da smo u ovom slučaju dobili „mali simfonijski orkestar“ pod stalnim električnim naponom koji je nanovo stvorio soničnu evoluciju (ne revoluciju); vratio se bend koji je nanovo potvrdio svoju relevantnost u glazbenom univerzumu, bend opet preuzeo ulogu lučonoše za neke nove klince, bend koji s ovim albumom sigurno neće izgubiti stare obožavatelje, dok će istovremeno privući neke nove. Za razliku od „Gigatona“, „Dark Matter“ je snimljen u gotovo rekordnom vremenu u kojem su garantirano konzumirane velike količine Red Bulla (hahaha), kao i energije koju su potrošili ovi „momci u najboljim godinama“. A rezultat je svjetlo s kojim su na površinu iznjeli neke od gotovo zaboravljenih vrlina rock n' rola“ koje neće tako lako biti zaboravljene i koja će, siguran sam, svoju pravu verifikaciju doživjeti na pozornicama diljem svijeta.
Gitara kao stožerni instrument u većini slučajeva se na ovom albumu eksponirala kao esencijalna kroz svoje žestoke, pasionirane solaže i pamtljive akorde, te je nanovo vratila u prvi plan vratila sjećanja na brojne gitarske heroje. I zato jedno veliko hvala Mikeu McCreadyju na njegovom sistematskom „uništavanju“ žica, kao i zaraznim refrenima Stonea Gossarda s kojima je dodatno dimenzinirao gitarski učinak prisutan kroz cijeli album,a u čijim ćemo međuigrama uživati u predstojećim živim nastupima. Bila bi prava blasfemija ne spomenuti i „kostur benda“ koji u pravilu podmazuje srce „mašine“- propulzivan bas Jeffa Amenta koji je davao vjetar u leđa gitarama, kao i sistematsko, precizno i poticajno bubnjanje Matta Camerona. Ukratko, realizacija svih članova benda predstavlja vodič kako realizirati vokalno/instrumentalno savršenstvo.
Pearl Jam je bend koji je svaki živi nastup učinio veličanstvenim (makar iz mog iskustva), stoga mogu samo zamisliti koju količinu energije i entuzijazma će pružiti ova ekipa na predstojećoj turneji. Moram se pohvaliti da sam nabavio ulaznicu za njihov koncert u lipnju u Dublinu nakon kojeg ćete imati priliku čitati ekskuzivan izvještaj na omiljenom vam portalu.
Admiralski stijeg ove nove kolekcije pjesama s ujednačenom kvalitetetom bez posebne dileme pripada naslovnoj „Dark Matter“ koja će sigurno proizvesti hipnotički kaos u živim nastupima, naročito kada krene gitarski solo Potpuno ravnopravno joj se pridružuju odlična „Waiting For Stevie“ koja kao da je izgubljeno dijete s albuma „Ten“ i koja posjeduje ozbiljan gitarski solo; zatim himnička „Won't Tell“ koja (po meni) posjeduje neke od najboljih trenutaka iz opusa U2; zatim ikonična „Upper Hand“ sa Whoovskim gitarama i Floydovskom atmosferom, te smirujuća/harmonična, folkom obojana „Wreckage“ za koju mnogi tvrde za posjeduje dio Tom Pettyjevskog šarma.
Nagomilanu energiju pametno ublažava završna „Setting Sun“, s fino struktuiranom melodijom, jedna je od njihovih upečatljivih balada s dominirajućim Vederovim vokalom.
Na kraju bih im samo zaželio: „Neka sila još dugo vremena bude s vama“.
Đorđe Škarica
/
« Gigaton 
