Ella in Japan: 'S Wonderful

Review

Skoro pedeset godina nakon što je snimljen, ove je godine svjetlo dana ugledao dvostruki live album jedne i jedine, prve dame jazza, Elle Fitzgerald.

Album koji se ispočetka trebao zvati Ella in Nippon, snimljen je 1964. godine, ali u to vrijeme nije stigao do faze objavljivanja, te broji pjesme s dvaju koncerata održanih u Japanu. Uz pratnju Roy Eldridgeova kvarteta, ali i drugih glazbenika, Ella bogatim glasom pjeva najveće hitove, od Gershwinove 'S Wonderful, po kojoj je album i nazvan, preko Ray Charlesove Hallelujah I Love Her So, u njezinoj verziji otpjevanoj s rječju "him", pa sve do, naravno, nezaobilazne Fly Me To The Moon, ali i mnogih drugih.

Prvi koncert, na kojem se nalazi 16 pjesama, popraćen pljeskom i ovacijama između pjesama, iako uz suzdržanost discipliniranih slušatelja, održan je 19. siječnja 1964. u Hibiya Public Hallu u Tokiju, dok je drugi, sa šest pjesama manje, održan tri dana poslije u hotelu Okura, također u Tokiju.

Iako objavljen tek 47 godina nakon snimanja, i to u vremenu u kojem se nalazimo, u kojem glazba nije što je bila prije petnaest, dvadeset, a kamoli pedeset godina, album jedne od najvažnijih pjevačica u glazbi uopće zasigurno je klasik, iako nije zagarantirano da će naići na pretjerano zainteresiranu publiku među mlađim generacijama, većinom usmjerenima prolaznim, takozvanim „hitovima“.

Dakako, ne treba generalizirati i trpati sve u isti koš, jer, iako možda ne u tolikoj mjeri kao prije, dobre glazbe još ima, ali možda je i dobra stvar što je, iz nekog razloga, Norman Granz obustavio rad na albumu te davne '64-e, ostavivši ga nedovršenog, da bi se, godinama kasnije, u doba pop princeza, svijet podsjetio na to tko je zapravo (bila) kraljica glazbe.

Antonia Drezga