Review
Charles Aznavour kao pjevač možda i ne bi bio toliko poznat u svijetu da svoje pravo ime Shahnour Vaghenag Aznavourian nije promijenio u sadašnje, ali ni da ga Edith Piaf nije prepoznala kao pjevača koji obećava. Danas, on je diljem svijeta prepoznat kao vrstan intepret francuske šansone. Osim pjevanja bavio se glumom, a svoju najzapaženiju ulogu ostvario je u francuskom novovalnom filmu Tirez sur le pianiste (Pucajte na pijanista) Françoisa Truffauta. U mladosti bio je prozvan francuskim Frankom Sinatrom, a danas sa svojih 85 godina i dalje odlučno prkosi vremenu i snima albume.
Daleko od Francuske i Pariza, godine 1985. osnovan je The Clayton- Hamilton Jazz Orchestra, točnije u Los Angelesu, od strane basiste Johna Claytona, saksofoniste Jeffa Claytona te bubnjara Jeffa Hamiltona. Godine 2009. šansona se susrela s jazz orkestar i nastao je album.
Stilski ovo je nešto neočekivano od strane Aznavoura. Jazz je uvijek u njegovom glazbenom opusu bio prisutan, ali jedva opipljiv. Svoje šansone ovom prilikom posve je prepustio aranžeru John Claytonu, inače i dirigentu spomenutoga orkestra, koji je šansonijerske melodije izvukao iz prvobitnog glazbenog konteksta i prenio ga u sasvim novo okruženje – swing 30-ih i 40 ih godina 20. stoljeća. Album je u cijelosti sniman u čuvenom Capitolu gdje su snimali u prošlosti pjevači kao Frank Sinatra, Martin Dean, Nat King Cole, Louis Armstong i Ella Fitzgerald. Na albumu Aznavour je ugostio umjetnike poznatije obožavateljima jazza – američke jazz pjevačice Rachelle Ferrell (na pjesmi Fier De Nous i I've Discovered That I Love You) i Dianne Reeves (The Times We've Known) te pijanistu Jackyja Terrassona.
Preslušavajući album i pokušavajući se prisjetiti orignalnih verzija ponekih pjesama, iznenadila me činjenica kako je Aznavour uspio učiniti svoje pjesme posve novima i svježima neopterećen prvotnim verzijama, kao da su snimane posve nove pjesme. Melodije ostaju, ali način na koji su otpjevane mijenja se iz pjesme u pjesmu. Neke, kao njegove najpoznatije pjesme La Bohème ili A Ma Fille, uspjevaju očuvati šansonijersku melodiju, uz dominantne jazzerske iznenadne, neočekivane harmonije. U većini pjesama swing je taj koji prevladava, ponekad obojen primjesama tanga (Comme Ils Disent), bluesa (Des Amis Des Deux Côtés) ili funka (The Jam).
Album gotovo da je u cijelosti otpjevan na francuskom jeziku uz iznimke pjesama I've Discovered That I Love You (duo Aznavoura i Ferell), The Jam u kojoj je napokon istinski „zasvingao“ te The Times We've Known (duo Aznavour i Revees).
Aznavour, svojim glasom i željom za traženjem novih stilskih izraza, svojim pjesamama je udahnuo novi život. Starim slušateljima, koji ga znaju iz šansonijerske priče, ovaj bi album mogao pokazati jednu drugu stranu njegovih pjesama i pružiti im drugačije slušanje starih-novih „šansona“. Onim, pak, novim slušateljima možda će ovaj album biti poticaj za ponovno „otkrivanje“ njegovih starijih stvari.
Nina Šala
/
