Review
Polovicom šezdesetih godina prošloga stoljeća pjesnik Leonard Cohen bio je za glazbenu industriju i popularnu kulturu veća anomalija nego što se to možda čini danas, s polustoljetne distance i s odavno stečenim kultnim statusom za čovjeka koji je snagom čiste riječi utjecao na cijele generacije kantautora. Uglađeni senzibilni mladić iz ugledne montrealske židovske obitelji nikad se nije uspio prodati za boema ni za revolucionara, pjesme je pisao studiozno i sporo, romani su mu bili više izazov nego pravi kanal, a kad je u tridesetima odlučio ući u svijet popularne glazbe bio je to prije svega pokušaj da umjetnošću zaradi za pristojan život umjesto da se bavi predavanjem ili kakvim drugim "normalnim" poslom. Kao i danas, u glazbeni se svijet ulazilo rano, sasvim sigurno prije zalaska u tridesete, pa mora da je 32-ogodišnji pjesnik tadašnjoj publici i kolegama djelovao kao neka vrsta čudaka, možda i očajnika. I sam Cohen kročio je notnim papirom bojažljivim korakom, ponešto – budući da je prethodno sviruckao u country bendu – iskusan u glazbi, s pogledom sramežljivo uprtim u Nashville. No, sudbina ga je na dovoljno dug trenutak zadržala u New Yorku, gdje je folk scena proživljavala procvate i upgrade kao na tekućoj vrpci. Kao anomalija, priča o Leonardu Cohenu koji je svojih zadnjih godina čak dvaput posjetio Hrvatsku, tu je počela. I nije, jer svaki početak ima svoju genezu negdje prije, a u Cohenovom slučaju, neovisno o očitim razlozima za ovaj ili onaj korak u karijeri, ta geneza neraskidiv je segment i te glazbene pripovijesti.
Bob Dylan kao referentna točka bila je druga bitna stavka u odluci da se tadašnji autor četiriju pjesničkih zbirki i dva romana otisne na glazbenu pučinu. Projekcija "kanadskog Dylana" stajala je na obzoru poput nedostižne duge, ali dovoljno jasna da mu pomogne sastaviti taj prvi album koji je svojevrsnog zaštitnika dobio u Columbijinom "mačku" Johnu Hammondu, zaslužnom – bila slučajnost ili ne – i za Dylanov prvi i presudni diskografski ugovor. Objavljen neposredno nakon Božića 1967., na sv. Stjepana, "Songs of Leonard Cohen" već se svojim šturim, pjesničkim nazivom te posve namaštovitom naslovnicom s Cohenovim sepia-portretom i presmiješnim fontom slova (a to će čak ostati jedna od boljih naslovnica u nizu albuma što su uslijedili), obratio biranoj, a opet teško prepoznatljivoj publici. Producentsku palicu preuzeo je igrom slučaja John Simon (Hammond se navodno bio razbolio, ali kruži više različitih verzija događaja), koji je koliko plahom, toliko i odlučnom poeti sugerirao zvučnu sliku bogatiju od izvorno zamišljene ogoljene vizije. Cohen je htio u osnovi samo glas i gitaru, no Simon je uspio progurati i violinu, mandolinu, flautu, ženske vokale, čak i bubnjeve, koje je Cohen posebno odbacivao kao opciju, a koji su obilježili, primjerice, "So Long, Marianne". Rezultat je bio album začudne arome i proturječnih prvih dojmova, ali trajno zabilježen kao jedno od Cohenovih remek-djela i pokaznih primjeraka bogate koliko i neujednačene diskografije.
No, slušati i pisati o "Songs of Leonard Cohen" u godini kad album slavi svojih pola stoljeća, godinu dana nakon potpisnikove mu smrti i s cijelim opusom – kako glazbenim, tako i književnim – u jasnoj retrospektivi, svakako nije isto kao prolaziti kroz njegove čarobne nabore u vrijeme dok je bio svježa zbirka poezije i glazbe. Poezije i glazbe, da, upravo tako, jer žanrovski određivati Cohenovo uglazbljivanje vlastite poezije čini se i danas, kao i prije pola stoljeća, nepotrebnom vrtnjom palčeva kojom se ne može probijati kroz zavodljivo raslinje maestrovih pjesničkih slika i glazbene im pratnje. Od nekih odbacivan kao ne baš najspretniji spoj glazbe i riječi, Cohenov prvijenac zapravo, prepustite li mu se u maniri plovidbe nezaboravne "Suzanne", potražite li mu rukavce u dužem, strpljivom i dobrohotnom potezu od "gospe od luke" preko njujorških "priča s ulice" do ledene oluje opjevane završnim vriskom, pruža nezaboravno putovanje, sat iz, kako sam to nedavno na ovom istom portalu nazvao, anatomije čežnje.
Leonard Cohen uistinu je jedan od najuvjerljivijih, najupornijih, najkonzistentnijih pjesnika Čežnje. A uvodna "Suzanne", prva pjesma prvog albuma, koja baš takva, za cijeli život definirajuća, najbolje svjedoči zrelost rukopisa koji se tek uputio glazbenim stazama, pripovijeda najfinijim čeprkanjem po sintaksi tog iskonskog rječnika čovjeka-umjetnika, opjevavši montrealsku luku i Suzanneine čajeve i naranče iz Kine, Kristov hod po vodi i sve utopljenike koji ga vide, smeće i cvijeće oko kojih se igraju djeca u jutru i junake u morskoj travi, otvarajući bez ključa vrata u svijet Cohenove krvave poezije u notama. Slapovi riječi ne prestaju teći preko zagasite, ali, zahvaljujući Simonovoj intervenciji, i zvonke glazbene tapiserije. Pjesnikovo vječno unutarnje razdiranje između duha i tijela, avansno tragično viđenje ljubavi, ali i stalno inzistiranje na njoj, potraga za Božjom prisutnošću s jedne strane uvjetovana židovskim odgojem, a s druge okrenuta kršćanskim, ali uskoro i istočnjačkim učenjima, te stalna borba umjetnika s vlastitom lutalačkom prirodom – sve se to i sve ono neizrecivo prosulo po deset "pjesama Leonarda Cohena" koje su u godini nakon epohalnih remek-djela rocka kakvi su "Blonde on Blonde", "Pet Sounds" i "Revolver" možda bile svijetu strane, ali su težinom svojih priča, zavodljivim ljepotama ljubavnog sutona jedne "So Long, Marianne", lakoćom postojanja "Sisters of Mercy", masnim narativima maestralnih "Master Song" i "The Stranger Song", nježnim pletivom "Hey, That's No Way to Say Goodbye" ili krikom prema budućim posrtajima "One of Us Cannot Be Wrong", bosim koracima došetale do bezvremenosti.
Sa "Songs of Leonard Cohen" postavljen je obrazac: Cohen će nastaviti pisati iste pjesme, ali svaka nova nosit će nove trenutke, novo znanje, nove anomalije, novog čovjeka u mijenama istog talenta. On sam bio je svjestan kako pjesnik cijeloga života piše jedne te iste dvije ili tri pjesme; razliku čini ono što svaka od tih "istih" donosi novoga, a u ovom slučaju dobili smo pola stoljeća stalno evoluirajuće egoistične patnje s prihvaćenim kaznama, blasfemične duhovnosti s pokrićem u iskrenosti i trajne opsesije tjelesnim, kao i borbom protiv tih istih slabosti, pedantno posloženo koliko i prljavo rublje možda najvećeg pjesnika kojeg je popularna glazba udomila. Ljepšu polazišnu točku – sa svim svojim ishodištima u prethodnom pjesničkom radu i u ljepljivim stranicama romana "Omiljena igra" i "Divni gubitnici" – ne možemo ni poželjeti, makar s ovim vaučerima "putovali slijepi".
Toni Matošin
