Kad bismo trebali birati najvještijeg tekstopisca među junacima popularne glazbe, i to svih njezinih žanrova i pojavnih oblika, vjerujem da bi većina vas odabrala upravo Leonarda Cohena. Naravno, možemo pronaći cijelu plejadu vrlo dostojnih pandana, od Dylana do Cavea, ali ostaje činjenica da je glavni lik ovoga teksta jedini u najširem krugu sebi sličnih ili dovoljno snažnih koji je svojim djelom prvenstveno i iznad svega pjesnik, pa tek onda glazbenik ili kroničar. Meštar od riječi, mnogo prije nego virtuozni skladatelj ili izuzetni pjevač. Zato će ovo i biti priča o jednom pjesniku, a ne tipična kratka rock-biografija. Priča o tkanju riječi, više nego glazbena kronologija. A možda čak prije svega – priča o anatomiji čežnje.
A anatom čežnje rodio se u petak, 21. rujna 1934. u montrealskoj četvrti Westmount, u uglednoj židovskoj obitelji, odrastajući u vrlo tradicionalnom domu, okružen u kožu uvezenim izdanjima kapitalnih djela Chaucera, Miltona, Byrona, Wordswortha i Whitmana, s roditeljima koji su imali mjesta u trećem redu u sinagogi. Židovska predaja kazuje da su oni rođeni u petak obilježeni posebnom pobožnošću. Leonard je, uz sva lutanja, traganja, gubljenja i nalaženja, opravdao takav biljeg, ostavši svojim djelom stalno u službi Božje riječi, preispitujući bilo židovstvo, bilo kršćanstvo ili budizam, kojih se doticao posredno ili direktno. Duhovni zov koji je bio naglašen već u mladim danima mogao je nesmetano kolati budući da je odmalena bio materijalno zbrinut, posebno zahvaljujući ostavštini oca Nathana, kojeg je izgubio kad je imao devet godina.
U školi se nije isticao, ali bio je gorljiv športaš s izraženim sklonostima umjetnosti, pogotovo slikarstvu, književnosti i glazbi. Pisati je ozbiljnije počeo u dobi od šesnaest godina, pri čemu su ga vodila dva razloga koji će obilježiti trajno njegovo stvaralaštvo – sloboda koju pruža samo stvaranje i žene. Kad mu ne bi upalilo s ovim drugim razlogom, obraćao bi se Bogu. Već u tim najranijim danima, Leonard se pokušavao probiti kao pjevač, a na krilima uzleta snažnog folk-pokreta, poznatog po socijalnoj osviještenosti i angažmanu. No, nisu samo židovski odgoj sa snažnim političkim naglaskom i izražena buntovnost tadašnje folk-scene činili kostur Leonardovog iskaza. U tim poznijim tinejdžerskim godinama on je već ulazio u važne veze s nizom žena i ta su iskustva ostavila možda i najsnažniji trag na riječi koje su počele izvirati iz rađajućeg poete. Konstrukcija same Ljubavi, te čežnja i strasti koje iz nje nastaju, kao i sintaksa ljubavne boli, gubitka i nesavršenosti prožimat će od prvih stihova rad Leonarda Cohena.
U ovim ranim rečenicama zapravo je već sažeta bit Cohenova rukopisa i odnosa prema Ljubavi i ljubavnom. On će i živjeti svoje misli, zapravo se nikad ne uspjevši posve skrasiti s jednom ženom.
Cohenova poezija stasavala je tijekom studiranja na najprestižnijem kvebečkom sveučilištu s nastavom na engleskom jeziku, McGill. Tamo je upoznao svoje prve mentore, među kojima su najznačajniji bili pjesnici Louis Dudek i Irving Layton. Potonji je posebno obilježio i utjecao na Leonardovo pisanje. Prvi objavljeni radovi pojavili su mu se u časopisu CIV/n, koji je okupljao plejadu umjetnika sukobljenih s tradicionalnom strujom kanadske književnosti. Kroz tu i takvu afirmaciju, te preko poznanstava s Laytonom i drugima, Leonard je sve ozbiljnije grabio putem nove sjajne pjesničke figure na kanadskoj književnoj sceni. Godinu dana nakon diplome na McGillu, 1956. objavio je prvu zbirku poezije "Usporedimo mitologije" ("Let Us Compare Mythologies").
Zbirka je sabrala probrane radove pisane u tinejdžerskim godinama, a Cohen se sam pobrinuo za dizajn i konačni izgled knjige. Platio je i 300 dolara iz svoga džepa kako bi mogla izaći u tvrdom, umjesto planiranom mekom uvezu. Kroz 44 pjesme koliko zbirka obuhvaća, mladi je pjesnik načeo sve svoje kasnije trajne preokupacije. Otkrivajući moć ljubavi, ali i okrutnu opipljivost ljubavnog gubitka i boli, Cohen je naznačio put kojim će njegov rukopis i kajdanka ići, već tada koristeći poeziju i kao vid molitve. Usporedo s književnim probojem, njegov interes za žene rastao je još intenzivnije, ali se pojavila i depresija kao njegov budući životni suputnik, a s njom i uzimanje droga.
Marihuana i LSD postali su mu svojevrsna zamjena za religiju, bar onu institucionalnu, koja je u tom mladenačkom uzletu postala preuskim područjem za životno i kreativno djelovanje. U tradiciji Rimbauda i Verlainea, drogama je nastojao proširiti umjetničku viziju i doživljaj svijeta, raditi na rastrojstvu osjetila, pri čemu se sve činilo više ritualno nego praktično. To je bio i način bježanja od depresije koja je uzimala maha, možda ponajprije iz unutarnjih sukoba njega-umjetnika i njega-srednjoklasnog uglednika. Preseljenje u New York 1956. i pohađanje Škole općih studija na sveučilištu Columbia bili su dobrovoljni diktati životnog usmjerenja za mladog i intelektualno prkosnog pjesnika. Iako je tu školu smatrao "strašću bez tijela" i "ljubavlju bez klimaksa", dobio je priliku pisati seminarski rad o vlastitoj zbirci pjesama (i to prilično kritično), te ići stopama svojih idola Lorce i Dudeka koji su tu studirali.
Naravno, žene ostaju trajna Cohenova opsesija i izvor inspiracije, svojevrstan poligon od krvi i mesa za duhovna preispitivanja i pročišćavanja dubljih nedoumica. Poseban je trag u tom razdoblju ostavila visoka, tamnokosa Anne Sherman. Cohenu utjelovljenje seksualne slobode i ljubavi lišene osjećaja krivnje, ona nije dugo ostala u vezi s njim, no on je bio zaljubljen do ušiju, te ju je "koristio" u prozi i poeziji. Sljedeća zbirka, "Kutija sa začinima Zemlje" ("The Spice-Box of Earth"), objavljena 1961, uvelike je inspirirana upravo tom damom. Ona je, pak, sve više prijateljevala s njegovom sestrom Esther, koja je ubrzo postala i posrednik u komunikaciji dvoje propalih ljubavnika. Okrutnost ljubavi tako se sve izražajnije urezivala u Cohenove notese kao goruća tema istraživanja, komponirana paralelno s rastućim zanimanjem za religije i židovsku povijest.
Sve češća putovanja donijela su Cohenu ipak važna nova poznanstva i ljubavi, goneći mu duh nemilosrdno novim stazama i obalama. Povratak u Kanadu, točnije u Montreal, pa posjet Londonu i posebno važan, grčkom otoku Hidri – sve su se te etape nizale kao nabrijana životna tapiserija. Na Hidri je kupio i kuću koja će mu postati stalna oaza i utočište. Tamo je upoznao Marianne Ihlen, tada već majku i bivšu suprugu, koju je opisivao kao "savršenu". Postala mu je muza, majka, ljubavnica i, naposlijetku, sustanarka. Iako je obilno konzumirao droge u to vrijeme, bilo su to godine radne discipline i smirenosti. Čak se uživio u ulogu oca Marianneinom sinu Alexu, no ipak je došlo vrijeme kad je počeo osjećati gušenje i sputanost. Ta nestalnost i prokletstvo hranjeno vlastitim porivima u kombinaciji s materijalnom sigurnošću obilježit će postupke Leonarda Cohena, kako u ljubavnom tako i u stvaralačkom životu.
Šezdesete su svakako bile stvaralački najplodnije, ali i determinirajuće razdoblje u životu Leonarda Cohena. Uz objavljivanje druge zbirke pjesama, ozbiljno se prihvatio i pisanja proze, što je urodilo dvama romanima – "Omiljena igra" ("The Favourite Game"), objavljenim 1963. i "Divni gubitnici" ("Beautiful Losers") koji je svjetlo dana ugledao 1966. Nakon njih se (konačno) odlučio na ulazak u glazbene vode, zaokruživši time domet i zamah svoga izričaja. Dodamo li tome još dvije zbirke poezije, "Cvijeće za Hitlera" ("Flowers for Hitler") iz 1964. i dvije godine mlađu "Nebeski paraziti" ("Parasites of Heaven"), te retrospektivno izdanje "Odabrane pjesme" ("Selected Poems 1956-1968") objavljeno 1968., imamo uistinu već i samim događajima bogato razdoblje.
No, u zaleđu svih tih biografskih natuknica odvijale su se, kako to obično i biva, prave životne (i stvaralačke) drame. Između svojih već uhodanih sudara s depresijom, nepomirljivosti s ljubavi i njezinim aspektima i pojavnim oblicima i putovanja kojima se ipak više tražio nego liječio rane, Cohen je neumorno i samokritično radio na svom izričaju, suočavajući se sa skepsom svojih izdavača oko izdavanja romana. "Omiljena igra" dugo se rađala, uglavnom na Hidri, doživljavala brojne preinake i najmanje jedno temeljito prepravljanje, a do konačnoga naslova roman se zvao "Ljepota iz prve ruke: antologija", "Zakopani snjegovi", "Lutajuće vatre" i "Okrilaćen taštim željama". Uvelike autobiografska priča o traženju vlastitog jezika podosta podsjeća na čuveni Joyceov roman "Portert umjetnika u mladosti", no Cohenov pečat je snažan, osoben jezik nametnut kao jedini moguć, a krv u tkivu samog teksta preopiljiva da bi tako olako pao na toj usporedbi, čak i s tako dičnim uzorom.
Poezija koja se sad sasvim samouvjereno kretala po dodirištima seksualnosti, ljubavi, povijesti i religije odavala je zrelog i velikog pjesnika čije vrijeme očito dolazi. Nove zbirke su pobrale jako dobre kritike, što ga je gonilo naprijed, a obnova veze s Marianne izvlačila je nove fine nijanse poigravanja riječima. Može se čak reći da je bio opčinjen njome, zbog načina kojim je izvlačila lirsko u njemu na svjetlo papira, te zbog nehotično mu nametnute obveze da je štiti i čuva.
No, njegova česta putovanja, kao i njezine obveze, držale su ih počesto fizički udaljene, što ga je izjedalo, pojačavajući osjećaje depresije i čak mu ubacujući crv ravnodušnosti prema samoj vezi. Boravak u Londonu, gdje je radio dio preinaka "Omiljene igre" posebno je destruktivno djelovao na Cohena. Hidra je opet bila ta koja ga je trebala preporoditi. "Cvijeće za Hitlera" ipak je bila zbirka dosta grubljih i neugodnijih pjesama nego što su to bile njihove prethodnice. I sam je naslov dovoljno indikativan i tendenciozan. A baš zato što je želio prosuti tu gorčinu, čak uvrijediti:
Veza s Marianne se raspadala. Baš u to vrijeme nastala je kasnije glasovita skladba "So Long, Marianne", što će se pojaviti na prvom albumu. Cohen se hrvao tako s cijelom vojskom osobnih demona, a u pismu njujorškoj urednici govori o sojećaju neispunjenja i uskraćenosti, tolike da želi "čak i ružne žene, golotinju" i da ne želi "razgovarati ni sa kim tko nije gol". Na Hidri je tih godina živio vrlo poročno i autodestruktivno. Na kušnji mu je bio i židovski identitet, te je ušao u sukob s montrealskom židovskom zajednicom. Izlaz iz duboke osobne krize vidio je u radnoj disciplini koju je moglo nametnuti samo pisanje novog romana.
"Divni gubitnici" su napisani u dva intenzivna perioda od po osam mjeseci, 1964. i 1965. na Hidri. Svojevrsna oda Catherine Tekakwithi iz plemena Mohawka, domorodačkoj svetici iz 17. stoljeća, prvoj Indijanki koja je položila Prisegu djevičanstva, prerasla je Cohenovim pasioniranim radom na djelu (praćenim i postom!) u pravu dugačku molitvu u formi modernog romana prožetog humorom, pornografijom i tokom misli. Zreliji, ali i "luđi" od prvijenca, "Divni gubitnici" ostaju svojevrsni Cohenov pisani manifest, raskalašeni poligon za duboko osobna preispitivanja i duhovna traganja. Tako kompleksan roman izmamio je oprečne kritike i ne odveć velik odaziv publike, ali je cementirao Cohenov status važnog pisca na kanadskoj sceni. Iste godine objavljuje i novu zbirku poezije "Nebeski paraziti", no komercijalni je uspjeh još skromniji. Na pomolu je bilo traženje nove vrste izričaja.
Glazba je od samih početaka Cohenova bavljenja rječju bila prisutna u njegovu stvaralaštvu. No, tek je od 1966. ozbiljnije zaronio u te vode, došavši u New York u kontakt s ljudima iz glazbene industrije, te shvativši koliko je zamaha uzeo folk-pokret. Razvoju događaja uvelike je kumovalo i Cohenovo rastuće zanimanje za glazbu Boba Dylana koji je stasavao u živuću mladu legendu i svojevrsnog pjesničkog mesiju. Kad su se na pjesničkoj zabavi kod F. R. Scotta okupili Cohen i kolege pjesnici Layton, Dudek, Purdy i još nekolicina, samo je Cohen hvalio Dylana punim ustima. Netko se zaletio vani kupiti ploče "Bringing It All Back Home" i "Highway 61 Revisited", ali svima su bile dosadne. Osim, naravno, Cohenu koji je već vidio produžetak svog pjesničkog izričaja.
Cohen je uselio u hotel Chelsea, tada omiljeno sastajalište umjetnika raznih opredjeljenja, gdje je upoznao Janis Joplin, Joan Baez, Loua Reeda, Jimija Hendrixa, Krisa Kristoffersona i još mnoge velikane svoga vremena, a najviše ga se dojmila neuhvatljiva hladna ljepota svačije muze Nico. Manekenka koja je pohađala satove glume i pjevala s The Velvet Underground, bila pod patronatom Andyja Warhola i obožavana od mnogih, od Jima Morrisona do Loua Reeda, ostavila je snažan dojam na Cohena koji se upravo odlučio za glazbenu karijeru:
Taj kratki zapis već sam govori o tadašnjim novim rasplamsajima depresije, kao i o stupnju zaljubljenosti u lik (i djelo) enigmatične pjevačice u usponu. Zbog toga, ali i zbog suprotnosti redu, miru i idili Hidre koju je donio turbulentni, uzavreli New York, nestabilna i čudna veza s Marianne ulazila je u još ozbiljniju krizu. Ona je sa sinom doselila u New York, ali tu njihov odnos naprosto nije mogao disati i toga su oboje bili svjesni. Energija i napetost svjetske prijestolnice gurale su Cohena u kreativni zanos kojeg je natapao sve većim količinama droge i usmjeravanjem ljubavne energije u gotovo mistične sfere. Njegov prvi album "Songs of Leonard Cohen", objavljen dan poslije Božića 1967. (službeno se ipak navodi 1968. kao godina objavljivanja) sabrao je sve te "zakulisne" vibracije i okolnosti, duh same njegove poezije, kao i dašak folk-scene. Nazvan tipično "pjesnički", baš kao da je htio obznaniti da je ipak prije i iznad svega pjesnik (tu će "gestu" ponavljati tijekom cijele karijere, sve do današnjih dana), album će brzo postati kultnim, usprkos svim svojim, ponajviše produkcijskim manjkavostima i podijeljenim reakcijama.
Prva pjesma na albumu ostat će jedna od Cohenovih najpoznatijih, ali i najreprezentativnijih. Prekrasna, zavodljiva "Suzanne" nastajala je prilično dugo, dok joj konačnu formu i značenje nije dala plesačica Suzanne Verdal koju je upoznao u Montrealu. Vješto kombiniranje motiva u neodoljivo tečnoj melodiji dalo je pjesmi mistični prizvuk, a nezaboravni stihovi o montrealskoj luci, Isusu kao mornaru i doticanju savršenog tijela umom postali su dio opće kulture. No, "Songs of Leonard Cohen" nipošto nije album od jedne snažne pjesme.
"Sisters of Mercy" posebno je upečatljiva: napisao ju je u Edmontonu, gdje je za snježne oluje upoznao dvije djevojke što su putovale s ruksacima. Pozvao ih je u svoju hotelsku sobu, gdje su umorne zaspale na njegovom krevetu. On ih je promatrao okupane mjesečinom i neuobičajeno lako napisao tu pjesmu, kako kaže, bez imalo znojenja oko svake riječi, kako bi to počesto bivalo. Ujutro, kad su se probudile, pjesmu im je, već gotovu, otpjevao i poželio im sretan put. Barbara i Lorraine su gotovo vidljive dok slušate nježnu, razigranu odu, jednu od najljepših u Cohenovu opusu. Ne zaostaje ni "So Long, Marianne", jezivo parajuća pjesma koja, naravno, opisuje njegov odnos s Marianne Ihlen. Iskazujući svoju najiskreniju ljubav i naklonost, on secira i one ponornice koje tu istu ljubav izjedaju kao kiselina. Potrebitost, ali i destruktivnost ljubavi motivi su koji će proganjati mnoge Cohenove pjesme, od "The Stranger Song" nadalje. "Hey, That's No Way to Say Goodbye" još je jedna, danas još uvijek pjevana pjesma iz iste gorke familije.
Objavljivanjem albuma, Cohen je postao prisutniji u medijima i na pozornicama, naoružan uglazbljenim stihovima i citatima "Divnih gubitnika". "Songs of Leonard Cohen" polučio je skroman, ali u svom žanru solidan uspjeh, koji bi možda bio i veći da nije izbjegavao turneje, nesiguran u svoje izvođačke sposobnosti. Čak mu i dio kritike nije bio naklonjen; štoviše, bilo je i ponižavajuće loših recenzija. Ono što će ga trajno obilježiti je atribut depresivca koji pjevanjem reže vene, što je posebno prikačeno tim prvim albumima. Koliko je takav ugođaj, odnosno, dojam kojeg su slušanjem stekli mnogi, rezultat inzistiranja na bar labavoj pripadnosti tadašnjoj folk-sceni dalo bi se diskutirati, mada, kad se pogleda s distance, Cohen nikada nije pripadao nekom posebnom trendu ili pokretu, zapravo, tek uglazbljujući svoju krvavu poeziju punu žudnje, sumnje i traganja bez jasnih ciljeva.
Negdje po izlasku albuma veza s Marianne je konačno i službeno bila gotova. I baš u to vrijeme, u život mu je ušetala nova sudbonosna žena koja će mu trajno obilježiti život. Onom neuhvatljivom igrom slučaja, bila je to jedna nova – Suzanne.
Čin 4: Kao ptica na žici
Tada devetnaestogodišnja Suzanne Elrod ušetala je u Cohenov život u New Yorku 1968. Ona je ulazila, a on izlazio iz dizala hotela Plaza, predstavio joj se i vrlo brzo su započeli ljubavnu vezu. Bježeći od lomljive ljubavi prema Marianne, u Suzanne je Cohen našao svojevrsnu joj suprotnost. Izravna, dominantna, izražene seksualnosti, tamnoputa i atraktivna, posve je zaokupila pažnju depresivnog poete. Činilo mu se da je napokon pronašao ženu sebi ravnu po razini intenziteta doživljavanja svijeta, ženu koja mu je slična, a manje tek puka potpora ili funkcionalna suprotnost. Na krilima novih romantičnih događaja, pošao je u Nashville snimati drugi album.
"Songs From a Room" nastajao je u prijestolnici countryja, u vrijeme kad su tu snimali Dylan, Kristofferson, Cash i Buffy Sainte-Marie. Cohen se instantno zapalio za taj zvuk, ali je ostao poprilično vjeran iskazu zacrtanom prvijencem. Producent Bob Johnston pratio je Cohenov ritam i razumio krhkost njegovih pjesama. Veliki studio Columbia Recordsa popunio je glazbenicima koje je nesigurni pjevač postupno prihvaćao, kao da još uvijek nije bio siguran u svoju glazbenu budućnost. Album je objavljen u ožujku 1969. i svojom je turobnom atmosferom i teškim emocijama nabijenim pjesmama bio suptilan korak naprijed u odnosu na prethodnika. Iako se obično navodi kao lošiji, "Songs From a Room" zvuči baš kao kompaktan, zaokružen album, gotovo konceptualan u odnosu na "Songs of Leonard Cohen" koji više djeluje kao kompilacija ranih radova (što, zapravo, i jest).
A ako je prethodna "kompilacija" bila melankolična, novi je album pošao bar nekoliko stepenica dublje u tom smjeru. Prigušena zvuka, bez bubnjeva i s jedva čujnom električnom gitarom, "Songs From a Room" kao da u prvi plan izbacuje samu riječ. I taj Cohenov nesiguran glas. U njegovom slučaju to se pokazalo kao prednost. Jer, nanizalo se nekoliko uistinu antologijskih pjesama tu.
"Bird on the Wire" (p)ostat će jedna od Cohenovih intimnih himni, čijih će prvih nekoliko stihova Kris Kristofferson odabrati kao svoj budući epitaf. "Kao ptica na žici, kao pijanac u ponoćnom zboru, na svoj način pokušao sam biti slobodan", sjetnim glasom pjeva Cohen pjesmu koju je doživljavao kao poziv na misiju i kojom je dugo otvarao koncerte. "Kao zvijer sa svojim rogom, trgao sam sve koji su posegnuli za mnom", nastavlja u istoj prekrasnoj pjesmi, izlijevajući duh na papir kajdanke i u hladnoću studija gotovo kao da ostavlja oporuku. A sam naslov i prvi stihovi nastali su na Hidri. Kad je prvi put tamo došao, još nije bilo telefonskih žica ni stalne struje. Vremenom je tehnologija doprijela i do te Cohenove netaknute oaze i shvatio je da joj ne može pobjeći, da ne može dosegnuti toliku razinu romantizma. Ptice koje su dolijetale na te nove žice načele su ideju o pjesmi.
I u vrijeme snimanja albuma, Cohen se povukao iz samoga grada. Sa Suzanne se smjestio u kolibi u Franklinu, mjestašcu 40-ak km jugozapadno od Nashvillea, gdje su na koncu proveli čak dvije godine, provodeći miran seoski život. Tu je Cohen našao stvaralački mir kakvog je imao na Hidri, dok se Suzanne bavila šivanjem, tkanjem i lončarstvom. No, ona je redovito odlazila na Floridu, a i osjećalo se da idila ne može potrajati.
Cohen se nakon uspjeha novog albuma ponešto osokolio, pa je bio spremniji na koncerte, a okušao se i u filmskoj glazbi, od koje je najpoznatija bila suradnja s Robertom Altmanom na filmu "Kockar i bludnica", mada je film krahirao, omalovažavan čak i od kritike. U to vrijeme, Cohen je primio Guvernerovu nagradu za svoju prvu knjigu poezije izdanu i u Americi, "Odabrane pjesme 1956-1968", svojevrsnom pregledu dotadašnjeg stvaralaštva. Na izbor pjesama uvelike je utjecala Marianne Ihlen.
Turneje na koje se, pak, odvažio bile su varljivog uspjeha. Neki su ga čak prozvali starim dosadnjakovićem, mada se prilično dobro nosio i s tako bizarnim situacijama kao što je bilo preuzimanje bine nakon eksplozivnog nastupa Jimija Hendrixa na otoku Wightu 1970. Ipak, Globe & Mail proglasio ga je zabavljačem godine i Cohen se konačno uvjerio da posjeduje, ako ne odličan glas, onda bar umijeće prezentacije pjesme. S turneje se vratio u Nashville snimati novi album, ali činilo se kako se opet počinje raspadati. Koncentracija je opadala kako je depresija rasla, a s njom povratak nepovjerenja u vlastito pjevanje. Svakako je otežavala i sve nestabilnija veza sa Suzanne. On se zaljubio u njezin um, kako je znao reći, a ona je, izgleda, tražila više – sigurnost, i to prvenstveno materijalnu. Nije osjećao potporu s njezine strane i to ga je izjedalo. LSD i kokain su trebali olakšati, kao i snimanje novoga albuma.
"Songs of Love and Hate" već je i samim naslovom odražavao rastrojstvo Cohenovog duha u to vrijeme. Istodobno je uranjao sve dublje u zen budizam i potpirivao ljubavne demone u odnosu sa Suzanne. Karijera mu je visila o niti, budući da uopće nije skrivao poniranje svoga uma, drogiranje i nesigurnost. Ipak, snimanje je obavljeno, ponovno pod producentskom palicom Boba Johnstona, u Nashvilleu, dok je dosnimavanje obavljeno u Londonu. Dobar dio materijala s novoga albuma bile su prepravljene starije pjesme, poput "Avalanche", "Dress Rehearsal Rag" i "Love Calls You by Your Name". "Last Year's Man" se rađala pet godina i njezina sumorna tema upravo se tada mogla najprikladnije zaokružiti. "Dress Rehearsal Rag" posebna je zvjerka, a sam Cohen bi govorio da je može izvoditi samo u iznimno vedrim situacijama koje mogu podnijeti njezinu turobnost i očaj.
"Famous Blue Raincoat" jedna je od najljepših Cohenovih skladbi. Nježna, tiha priča o ljubavnom trokutu u obliku pisma kao da uporno izmiče detaljnom, egzaktnom iščitavanju, mada se ne skriva iza kriptičnosti ili guste simbolike. U "Joan of Arc" je korištena metoda lijepljenja snimki jedne preko druge, što pjesmi daje dodatnu dramatičnost i mistiku. Sam Cohen nikako nije bio zadovoljan ni snimanjem ni konačnim rezultatom, mada je, objektivno, to postao njegov dotad najbolji album. Rastrojeni duh jednostavno mu nije dao mira ni snage da stane ponosno uz svoje djelo i činilo se da sve juri u propast.
Pitaš me kako pišem. Ovako pišem. Riješim se guštera. Izbjegavam kamen mudraca. Pokopam svoju djevojku. Maknem svoju ličnost iz vida tako da mogu koristiti riječ ja koliko god puta hoću, a da ne uvrijedim svoju težnju ka skromnosti. Zatim odustanem. Obavljam sitnice za majku ili nekoga sličnog njoj. Previše jedem. Optužujem sebi najbliže ljude da su mi upropastili talent. Zatim mi ti dođeš. Radosna vijest je moja.
Ovakvo pojašnjenje vlastitog pisanja u to vrijeme opisuje nastanak i nove zbirke poezije "Energija robova" ("Energy of Slaves"), objavljene 1972, a u kojoj je zabilježena autodestruktivnost koja će obilježiti godine koje su uslijedile. Iznimno intimna priroda novih pjesama naišla je na odobravanje prvenstveno kolega, što je Cohen posebno iščekivao. Zbirka je svojom težinom i oštrim seciranjem vlastitih nemoći, ograničenja i rupa u nadahnuću podigla Cohenov rukopis na nivo iznad onog iz prethodnih zbirki. On se sad već bez pardona gnušao nad samim sobom, pa čak i nad seksom, bičujući se do krvi. Na koncu, dovodi nedostatak inspiracije, pa i mašte u direktnu vezu s ostvarenjem ljubavi i ljepote.
Rođenje sina Adama, pak, djelomično je zasjenila vijest o tajanstvenoj smrti prijatelja i kolege Roberta Hershorna u Hong Kongu. Odnos sa Suzanne nije se nimalo popravio s prinovom u njihovu domu. Naprotiv, nastupilo je čudno razdoblje, tijekom kojeg je Cohen otputovao u Kaliforniju u posjet svom zen učitelju Roshiju na Mount Baldy. Sa Roshijem ga je spojio prijatelj Steve Sanfield i omogućio mu boravak u zen centru u hladnim planinama San Gabriel. Cohen je vapio za duhovnom obnovom, težeći pritom što drastičnijim i ekstremnijim rješenjima. Nova iskustva donijela su malene, ali ipak pomake koji će utvrditi budući odnos prema zenu i novom bliskom prijatelju i duhovnom učitelju.
Čin 5: Nova koža, stare ceremonije
Imam 38 godina, visok sam 173 cm, imam 61 kg, smeđu kosu, kestenjaste oči. Živim u Montrealu. Ljeto je 1973. godine. Trenutno me prate svečane violine na radiju. Radio sam uobičajene poslove. Neko sam vrijeme bio popularni pjevač s vlastitim bendom. Putem sam imao priliku upoznati se s mnogim djevojkama. Bio sam lud za curama, a nakon nekog sam vremena postao lud za pičkama.
Ova autobiografska crtica opisuje u nekoliko redaka Cohena te godine. Impresivan opus, dijete, podrška kolega, a i publike... ništa to nije uspjelo donijeti i unutarnji mir i red. Nakon zadnjeg boravka u studiju i izraženo mračne zbirke, kao da je opet gubio kontakt sa svojim muzama, a činilo se i da je ljubav prema Suzanne ugasnula. Koncertni album iz travnja 1973, "Live Songs", zvučao je turobno i komercijalno suicidalno. Opet se nagađalo o Cohenovom povlačenju sa scene, što je i sam potvrđivao izjavama tipa: "Jednostavno ne mogu ostati dio industrije. U takvom sam stanju da ne pišem ništa."
Vratio se s obitelji na Hidru, ali zakratko. Put ga je odveo u Izrael u politički vrlo turbulentno vrijeme, gdje se upustio u veze s nekoliko žena. Prema Suzanne je u određenom trenutku osjećao čak mržnju, koju je liječio seksom. U to vrijeme čak je novinarkama za vrijeme intervjua nalagao da se svuku ili bar razgolite grudi. Usprkos svom tom životnom neredu kojeg je sam zakuhao, vratio se Suzanne, te su u Montrealu dobili i kćer, Lorcu.
Cohen se sve više okretao zenu, a najviše zbog njegova antimaterijalizma i naglašavanja patnje. Sad je mnogo uspješnije prihvaćao disciplinu u zen centru na Mt. Baldy, a učitelja Roshija je pozvao i na snimanje novoga albuma. Upravo mu je on sugerirao da bi trebao pjevati tužnije, u smislu da još dublje zagrabi u svoje slabosti. Da dodatno naglasi uzajamno djelovanje odricanja i čežnje. Cohen je, naime, smatrao da se ta dva pojma nikako ne poništavaju, već nadopunjuju. Ono što pojačava potrebu za odricanjem je odluka da se užitkom posjeduje ono što se ne može dobiti žrtvovanjem. Ta sinergija pokretala je njegov iskaz i utkala se riječi koje su nakon svih kriza ipak nastavile izlaziti kroz prste i usta.
"New Skin for the Old Ceremony" donio je novi, bogatiji zvuk. Za to je ponajprije zaslužan producent John Lissauer, koji je zaključio da će gudači i limeni i drveni puhački instrumenti savršeno nadopuniti Cohenov glas. Na sam album odrazio se i Cohenov boravak u Izraelu, te ispreplitanje političkog i osobnog. Ipak, udarne skladbe albuma poput "Chelsea Hotel No. 2" i "Take This Longing" opisuju prohujale kratkotrajne, neuspjele ljubavne afere (prva s Janis Joplin, druga s Nico).
Cohen i Lissauer odmah su počeli raditi na novom albumu, radno nazvanom "Songs for Rebecca", no od projekta se na pola puta odustalo. Cohen se uputio na novu turneju, te se počeo intenzivno družiti s "prvom ljubavnicom u novom životu", Lauren. Ipak, naposlijetku se vratio Suzanne i djeci, te ih poveo sve ponovno na Hidru. Naumio je čak vjenčati se s njom u Jeruzalemu, ali to nije nikad ostvareno, jer mu emocije naprosto više nisu bile stabilne, možda ni iskrene. Ona je to itekako osjećala i jednako mu je svirepo uzvraćala – bančio je on, bančila je i ona. Bio je neizmjerno ljut i ogorčen, podižući polagano perverziju na pijedestal. Počeo je spavati sa sve mlađim ženama, točnije, djevojkama, poput šesnaestogodišnje Stephanie ili petnaestogodišnje Danae, kojoj je pokušao zavesti i majku. Od jedne je Australke dobio gonoreju od koje se liječio u Ateni, gdje se, pak, sladio maštarijama:
U Ateni me želja raspametila. Vidio sam ženu na motoru ogoljena bedra. Guzica telefonistice. Stephanie negdje u kvartu. Djevojka iz Radcliffa koja je ležala na krevetu ideja na kojem joj se nisam pridružio. Sve je ovo hranilo moju mržnju i nisam je mogao primiti. Čim sam se vratio za svoj plavi stol, moje ju je srce primilo. Ne daje mi pjesme, ali je muza discipline.
No uvijek se vraćao Suzanne i djeci, uvijek u potrazi za nekim novim početkom. No stalni zov lutanja i pisanja uvijek je bio u konačnici jači. Roshi ga je pozivao da sa Suzanne, Adamom i Lorcom doseli na Mt. Baldy, ali Cohen je to odbijao. 1976. je Columbia izdala kompilaciju "The Best of Leonard Cohen" s dvanaest pjesama koje je Cohen osobno odabrao s prva četiri albuma. On je dizajnirao i omot te napisao bilješke. Ploča u Americi nije polučila očekivani uspjeh, ali je bila hit u Europi. No, na neki način, ni uspjesi ni neuspjesi nisu djelovali na Cohena kako bi možda logički trebali. On je naprosto nimalo sigurniji grabio naprijed.
Čin 6: Toliko daleko za ljepotom
Jedna od najčudnijih suradnji u povijesti popularne glazbe od samog svog početka bila je malo kome jasna. Cohen je u suradnji s čudljivim producentom Philom Spectorom ušao iz znatiželje, ali prvenstveno jer se ponadao da bi kreator tzv. "zvučnog zida" i autor brojnih hitova poput svevremenske "Be My Baby" ili "You've Lost That Lovin' Feelin'" možda mogao dati njegovoj poeziji, odnosno, glazbi dodatnu dozu "popularnosti". Mnogi su ga odgovarali od toga, osobito Joni Mitchell, koja se sjećala koliko je problema sa Spectorom imao John Lennon tijekom rada na materijalu "Let It Be" (u isto vrijeme je u istoj zgradi snimala svoj čuveni album "Court and Spark"). Uz to, zlatno doba je za Spectora tada već prošlo i polagano je odlazio u legendu. No, kako su dva kreativca sjela za klavir i pošteno zapila, nisu stajali dok god nisu imali pred sobom hrpicu sasvim pristojnih pjesama.
"Death of a Ladies' Man" je ipak nastajao u košmarnim uvjetima. Nakon ležernog procesa pisanja pjesama, posao u studiju pretvarao se polagano u opsadno stanje i paradu Spectorovih mahnitih ispada i fiksacja. Paranoični egocentrik je nerijetko mahao pištoljem, a vrpce je čuvao ljubomorno, koristeći pritom i tjelohranitelje. Završnom miksu Cohen tako uopće nije imao pristupa, a njegov vokal uglavnom je ostao u radnoj verziji, na koju bi Spector nadodavao obilato back-vokale i svu armiju instrumenata. Primjerice, za svoj doprinos naslovnoj pjesmi Cohen je čekao cijelu noć dok Spector nije utanačio sve detalje oko glazbe, da bi ga potom samo pozvao da otpjeva svoje, što je ovaj, skršen od tolikog čekanja, jedva dočekao. Mučna, ispovjedna epopeja tako je ozračjem u kojem je nastala ispala još mučnija, osobito za ljude koji su u to vrijeme bili u Spectorovom studiju.
Praktički protjeran, Cohen je odbacio album kao potpuni promašaj. Tako ga je dočekala i kritika, poprativši njegovo objavljivanje u studenom 1977. naslovima poput "Doo-wop košmar Leonarda Cohena" ili "Leonard Cohen za glazbene sadiste". Zamjeralo se Spectoru da je svojim intervencijama ugušio Cohenovu poeziju i izričaj u kojem su njegove poruke i emocije dotada plivale. No, iako dosta tih zamjerki itekako imaju svoje mjesto i opravdanje, bilo bi preoštro reći da je "Death of a Ladies' Man" loš ili promašen album. Ja osobno ga puštam vrlo često, češće od nekih slavnijih mu naslova.
Uvodna pjesma "True Love Leaves No Traces" tako je, primjerice, uistinu dala Cohenovom djelu tu injekciju "popularnosti". Tipično njegova crtica o prirodi Ljubavi čak je i u svom jeziku uzela pristupačnije ruho, a da pritom nije izgubila svoju prepoznatljivost i upečatljivost. "Kao što magla ne ostavlja ožiljke na tamnozelenom brdu, tako ni moje tijelo ne ostavlja ožiljak na tebi, niti će ikada ostaviti", gorko-fini stihovi su koji će vam se kroz zvučnike razliti po prostoriji punoćom zvuka tipično Spectorove škole. "Paper-Thin Hotel" će, pak, ostati jedna od Cohenovih najljepših skladbi, koja me je svojim erotiziranim stihovima o ljubavnim katarzama inspirirala za vlastitu pjesmu "Poslijepodne s Leonardom". U naslovnoj pjesmi, epskoj po dužini i mračnoj po sadržini secira svoj odnos sa Suzanne, opisujući snažnu, destruktivnu ljubav s tragičnim rasplitanjima. "I tako je velika afera gotova, ali tko je mogao predvidjeti da će nas sve ostaviti tako ispraznima i duboko bez dojma", tjeskobno će otpjevati Cohen neposredno pred sam kraj albuma, opisujući ne samo tu svoju vezu već i stanje duha.
U to vrijeme Cohen je grčevito i dugo radio na rukopisu koji će na koncu, nakon brojnih prepravljanja i mijenjanja naslova, osvanuti kao "Kavalirova smrt" ("Death of a Lady's Man"). Upravo ta podudarnost – gotovo u slovo – sa zlosretnim albumom neke će kritičare navesti da knjigu otpišu kao izljev frustracije zbog neuspjeha suradnje s Philom Spectorom. A Cohen je samo htio naznačiti da je sad koncentriran točno na određenu osobu (a znamo dobro o kome je riječ), pritom analizirajući (ili samo pokušavajući to, kako to obično biva s poezijom) razloge raspadanja ljubavnih veza i moguća odredišta takvog duha tog "zamišljenog" kavalira. U tom smislu, nova se knjiga uistinu naslanjala na album sličnog naziva.
Tijekom zadnjih intervencija na tekstu, Cohen se suočio s majčinom smrću od posljedica leukemije (majci je posvetio knjigu) te iznenadnom odlasku Suzanne i djece u Francusku. Početna shrvanost je u samoći koja je nastupila postupno prešla u svojevrsnu mirnoću duha. Obnovio je neka stara prijateljstva, promovirao knjigu po Kanadi, a potom u Los Angelesu počeo rad na novom albumu radnog naziva "The Smokey Life".
U studio je ušao s Henryjem Lewyjem kao producentom, te s cijelom skupinom vrsnih glazbenika od kojih će ga neki pratiti još godinama na turnejama. Rad u studiju bio je prava suprotnost tenzijama u Spectorovom studiju; album je nastajao pod snažnim pečatom zajedništva i radosti stvaranja glazbe. Cohenov glas izbačen je ponovno u prvi plan, a zvuk je postao skladan spoj akustičnog i egzotičnog. "Recent Songs" je objavljen 1979. a Cohen ga je posvetio "nenadmašnom majstoru unutarnjeg jezika" Irvingu Laytonu, dok je spominjanje zen-učitelja Roshija u zahvalama ukazivalo je na sve izražajnije uvođenje zena u njegovu poeziju (pjesma "Ballad of the Absent Mare" inspirirana je ranokineskim tekstom kojeg mu je otkrio upravo Roshi). Album je postigao skroman uspjeh, a uglavnom je toplo pozdravljen, ponajviše zbog usporedbi s prethodnikom.
Cohen je u to vrijeme progonio žene kao pravi ovisnik o seksu. Uživao je podjednako u slobodi i u upadljivom utjecaju kojeg je, kao poznati kantautor, imao na žene. Turneja koja je uslijedila nakon objavljivanja albuma ovjekovječena je u dokumentarcu "Pjesma Leonarda Cohena" ("The Song of Leonard Cohen"), u kojem djeluje vitalno i optimistično. Iako je uslijedilo dugo razdoblje svađanja sa Suzanne oko skrbništva nad djecom i nagodbe oko raspodjele dobara, Cohen kao da je počeo povezivati konce svoga života. Intenzivnije se družeći s Roshijem, počeo je konkretizirati utjecaj zena na vlastiti mentalni i duhovni sklop, težeći poništenjem ega. Roshi je to nazivao "stanjem ništice", nakon kojeg se otkriva prava narav osobe. Cohen je upijao taj nauk na Mt. Baldyju, ali i tijekom posjeta drugim budističkim centrima i samostanima, no prakticiranje zena nije potisnulo njegov židovski odgoj i religiju. O tom je dosta kasnije napisao:
Moj bi se otac i majka, pokoj im duši, uznemirili kad bi vidjeli da me novinari opisuju kao budista. Ja sam Židov. Već sam neko vrijeme pod dojmom neodgonetljivog blebletanja starog budističkog redovnika. Nedavno mi je rekao: "Cohene, poznajem te već 23 godine i nikad ti nisam htio dati svoju religiju. Samo ti nadolijevam sake." To rekavši, nadolio mi je šalicu sakeom. Pognuo sam glavu, podigao šalicu i povikao: "Rabine, ti si zaista Svjetlo Generacije!"
Povremeno je nastavio posjećivati Hidru, gdje je upoznao modnu fotografkinju Dominique Issermann, s kojom je otpočeo intenzivnu ljubavnu vezu, a koja je imala i izuzetno pozitivan utjecaj na Cohenovu kreativnost. Bližeći se pedesetoj godini života, on je nastojao unijeti više reda i mira u svoj izričaj te napokon spremno prionuti "židovskom poslu", kako je sam to nazvao. Duhovni zov oduvijek je titrao u njemu, a sada ga je pozivao na duboku introspekciju, makar – možda – tek kao posljedica straha od starenja.
Čin 7: Plešući prema kraju ljubavi
Približavanje pedesetoj godini života djelovalo je iznenađujuće pozitivno na Leonarda Cohena. Iako je dugogodišnja veza sa Suzanne Elrod postala definitivno dio prošlosti, iako financijsko stanje nije bilo nikad lošije i iako mu je karijera zašla u slijepu ulicu, posrnuli pjesnik se izdigao iz depresija i izgubljenosti te nastavak puta pokušao pronaći u iznalaženju duhovnog mira. Iz te ponovne okrenutosti židovskoj tradiciji i vjerskim načelima nastala je nova knjiga, ovoga puta zbirka od pedeset psalama "Knjiga milosrđa" ("Book of Mercy"). Shvaćajući da je čin pisanja svojevrstan oblik molitve, Cohen je preuzeo tu drevnu formu da kanalizira svoja pitanja u potrazi za toliko potrebnom ravnotežom.
Blagoslovljen Ti si koji dade svakom čovjeku štit od samoće tako da Te ne može zaboraviti. Ti si istina usamljenosti, i samo ime Tvoje je određuje. Osnaži moju usamljenost da budem izliječen u ime Tvoje, koje je iznad svih utjeha izgovorenih na ovoj zemlji. Samo u ime Tvoje mogu podnijeti jurnjavu vremena, samo kad je ova usamljenost Tvoja mogu uzdići svoje grijehe ka milosti Tvojoj.
Sadržajno i stilski posve suprotna prethodnoj, ciničnoj i gorkoj, počesto i zločestom "Kavalirova smrt", nova Cohenova knjiga zbunila je kritiku i publiku, već navikle na istančano iskričavu liričnost i ljubavno-duhovni bijes njegova iskaza. Čežnja kao da je ostala jedina konstanta, samo što središte više nije bila žena, već duhovno ispunjenje. Kao glazbeni ekvivalent "Knjizi milosrđa", nastao je i novi album, "Various Positions".
Cohen je pisanju pjesama za novi album pristupio s dotad najvišim stupnjem ozbiljnosti, pazeći strogo na svaki stih, na svaki takt:
Nisam imao pojma koliko je zadatak težak dok se nisam zatekao kako u gaćama pužem po tepihu u trošnoj sobi hotela Royalton, nemoćan da napišem stih. I znao sam da me čeka snimanje i znao sam da se mogu snaći s onim što sam već imao, ali da jednostavno neću moći.
Za potrebe skladanja novih pjesama kupio je sintesajzer, ne bježeći od novih trendova u popularnoj glazbi. Ohrabrujuć je bio i povećan interes za njegovo djelo među alternativnom populacijom, koja je sredinom osamdesetih postajala sve značajniji čimbenik suvremene kulture. Cohen je postajao pravi autoritet, figura koja nadahnjuje i koja je visoko cijenjena čak i od strane velikih suvremenika poput Boba Dylana.
Uvodna pjesma "Dance Me to the End of Love" i svojom melodijom, a ne samo naslovom, poziva na ples, slaveći autorovo otrgnuće gorčini, bijesu i mržnji i okretanje ljubavi, odnosno, cvjetanje nove romanse s Dominique Issermann nakon brodoloma sa Suzanne. "Coming Back to You" i "Night Comes On" bolno su ispovjedne lirske kreacije koje jasno svjedoče o "novom", pomirbenijem Cohenu. Sa svojom duhovnošću i vjerom općenito najupečatljivije se uhvatio u prekrasnoj "Hallelujah", koja ima nekoliko verzija i koja je jedna od najobrađivanijih Cohenovih pjesama (najljepša i najpoznatija je zapanjujuće snažna i osobena izvedba neprežaljenog Jeffa Buckleyja). "Ljubav nije pobjednički marš", pjeva pjesnik širokih i bolnih iskustava, tražeći bježeća, viša objašnjenja glasom u raskoraku od bolnog do svečanog. "If It Be Your Will", pak, preuzima melodiju iz sinagoga, a sam tekst temelji se na židovskoj molitvi: "Ako je volja Tvoja da ne govorim više i da glas mi utihne kao što je bio prije, ja više govoriti neću...".
Album je u Americi doživio fijasko, ali je u Europi prilično dobro primljen. Cohen je bio vidno razočaran neuspjehom u SAD, mada je bio svjestan afiniteta prosječnog američkog konzumenta. Otisnuo se na dotad najveću turneju u sklopu koje je, između siječnja i srpnja 1985. održao sedamdeset i sedam koncerata. Po povratku u Los Angeles odmah se dao na novi posao, pomoć pri snimanju novog albuma njegove već dugogodišnje prateće pjevačice Jennifer Warnes. Njezina samostalna karijera bila je u ozbiljnoj stagnaciji, pa su došli na ideju da snimi album s isključivo Cohenovim pjesmama. Album "Famous Blue Raincoat" postao je hit, čak i u Americi, a i sam Cohen bio je oduševljen materijalom, osobito Jenniferinim glasom.
Istodobno s radom na tom albumu, Cohen je pisao nove pjesme, sve se više boreći s povratkom depresije. Veza s Dominique polagano je gubila na intenzitetu, a novi posrtaji duha nisu pritom nimalo pomagali. Cohen se ovoga puta borio s tim, što zenom, što čitanjem literature, no i rad na novom albumu postajao je naporan. Znalo se događati da u samom studiju prepravlja pjesme na kojima je već godinama radio, stalno tražeći iz sebe više, bolje, snažnije. "I'm Your Man" je apsolutno opravdao sav taj trud, pedanteriju i ustrajnost. Objavljen 1988. postigao je instantan uspjeh, konačno vrativši Cohenu i tu komercijalnu stranu u pozitivu.
Osuvremenivši glazbenu teksturu, njegovo je djelo zazvučalo gotovo pa trendovski, učinivši od nekadašnjeg boema cool figuru za osamdesete. "I'm Your Man" uistinu i jest najbolje Cohenovo djelo još od nastupnog trolista albuma, a po mnogima čak i njegov najbolji album (primjerice, Tom Waits ga navodi kao jednu od svojih omiljenih ploča). Od osam pjesama koliko sadrži gotovo je svaka antologijska ili, rekao bih najkraće – važna! "First We Take Manhattan", koja otvara album, svojevrsni je manifest u kojem se Cohen dotiče modne industrije, terorizma i visoke politike u širokom zamahu. Vidno je pritom koliko se Cohen zabavljao, istovremeno koračajući kroz teške, geopolitičke teme s punim autoritetom velikog autora. Naslovna pjesma novo je seciranje ljubavne predanosti i pitanja identiteta u procesu romanse. "Ain't No Cure for Love" iz iste je tematske hemisfere, a sama ideja rodila se tijekom razgovora kojeg je s Jennifer Warnes vodio o AIDS-u koji je hvatao maha u to vrijeme kao prava pošast, označavajući kraj ere bezbrižne tjelesne ljubavi. Naravno, sama je pjesma nadrasla to svoje ishodište, spajajući opet Cohenovu intimu s univerzalnim promišljanjima o prirodi ljubavi i čežnje.
S "Take This Waltz" odao je počast svom pjesničkom uzoru Federicu Garciji Lorci, dok je "Jazz Police", najčudnija i najtanja pjesma na albumu, nastala kao Cohenova reakcija na naginjanje jazzu pratećeg mu benda. "I Can't Forget" trebala je govoriti o egzodusu Židova iz drevnog Egipta, no Cohen kao da se nije mogao ili htio nositi s tolikom tematskom težinom, okrenuvši se opet svojoj intimi. U "Everybody Knows" se nije libio biti i ciničan, dosegnuvši gotovo apokaliptični prizvuk. Zaključna "Tower of Song" jedna je od Cohenovih najznačajnijih skladbi, u kojoj je nastojao opisati svoje poslanje, odnosno, ishodište i odredište pjesničkog zanata, a sve uz suptilnu dozu (samo)ironije. Još jedno dugo hrvanje sa stihovima i težinom teme okončalo se sasvim neočekivano, jedne noći na dječjem sintesajzeru. U uskoj suradnji s Jennifer pjesma se oblikovala kao minimalistički doo-wop, a istovremeno briljantna završnica jednog velikog, uistinu važnog albuma.
Čin 8: U svemu postoji rupa, tako svjetlo ulazi unutra
"I'm Your Man" kao album, ali i njegov (ne)očekivani uspjeh doveo je Cohena u pomirbeni gard naspram proturječnosti s kojima se borio od početka karijere:
Sada znam što sam. Nisam romanopisac. Nisam svijetla točka svoje generacije. Nisam glasnogovornik novog senzibiliteta. Ja sam kantautor koji živi u Los Angelesu i ovo je moja nova ploča.
Priprema turneje, kao i sama turneja pretvorili su se u vrlo ozbiljan posao u kojem su svi sudionici davali svoje maksimume. Pjesme su se uštimavale unedogled, mišljenja bi se dijelila bez ustezanja i rezultat je bio impresivan. Ponovno je Europa imala najveći odaziv, a kako su svirali u manjim prostorima, u nekim prijestolnicama nastupali su i po nekoliko večeri uzastopce. Sve je ovjekovječeno u novom dokumentarcu, ovoga puta u BBC-jevoj produkciji, "Songs from the Life of Leonard Cohen". U isto vrijeme, svi dotadašnji albumi izdani su u CD-formatu te je Cohen u svojoj 54. godini praktički postao rock-zvijezda.
I njegov književni rad je revaloriziran i epiteti koje je skupljao u književnim krugovima Kanade, a i šire, postajali su sve brojniji i naklonjeniji. No, usprkos svim tim uspjesima, njegov je privatni život i dalje bio rasulo. Jedna od tadašnjih prijateljica (ili ljubavnica) rekla mu je da njegova nemogućnost ostvarenja dugotrajne veze zapravo produkt nepovjerenja i gnjeva koji je duboko u sebi gajio prema ženama. Raskid veze s Dominique Issermann gurnuo ga je natrag depresiji, a i odjeci duge veze sa Suzanne još su uvelike drmali Cohenovim životom. Iako je već dobila skrbništvo nad djecom i kuću u Francuskoj, sudski je tražila i pozamašne novčane iznose. Iako je sud odbio njene zahtjeve, u Cohenu je raslo nepovjerenje prema ženama. Njegova stalna potreba za ljubavnom vezom bila je konstantno gušena njegovim vlastitim uvjetima i jednakom žeđu za slobodom. Nakon Suzanne, nije živio ni sa jednom drugom ženom.
U vrijeme pisanja pjesama za novi album, intenzivno se družio sa Sean Dixon, koju je upoznao u losangeleskom studiju, a njegovi motivi postajali su sve više politički, kao da mu je namjera bila opisati suvremenu povijest. Tom je raspoloženju pridonio i Los Angeles s početka devedesetih, nestabilan i politički i geološki. No, na "The Future" je na svoj način utjecala i nova višegodišnja ljubavna veza, jedna od začudnijih u njegovoj zavodničkoj "karijeri", s glumicom Rebeccom De Mornay. Uz činjenicu da ju je prvi put ugledao (i upamtio!) kao petogodišnju djevojčicu, netipičnost same veze proizlazila je i iz iznimno velikog zanimanja medija za odnos sredovječnog kantautora i mlade, atraktivne glumice, što je za Cohena bila velika novina. Činilo se da "golubićima" to ne smeta, no nakon tri godine ipak je došlo do raskida. "Rebecca je postala svjesna kakav sam i više nismo skupa", kratko je objasnio Cohen situaciju medijima. Novi joj je album posvetio citirajući Knjigu postanka na ovitku.
"The Future" je album velikih pjesama, poezije širokog zamaha i vidovitih dosega. Bilo je to vrijeme sloma komunizma, kraja Hladnog rata i geopolitičkih promjena enormnih razmjera. Cohen je bio vrlo skeptičan i pesimističan po tom pitanju, iako nikad nije bio pobornik komunizma. Teme "Anthem", "Democracy" i "The Future" stoje kao veličanstvene pobjede ambicioznosti, čak i pretencioznosti. Što je možda najzanimljivije, kroz svoje načelno sumorne stihove, Cohen zvuči... pa, zabavno. Vrlo je naporno i predano radio na tim pjesmama, opisujući svoj rad riječima:
Svaka pjesma nastaje iz stare žudnje za izbavljenjem, spasenjem, koja prilično moćno izjeda duh. Na početku stvaranja pjesme nije potpuno jasno o čemu ona govori.
Osam novih pjesama i krasan instrumental "Tacoma Trailer" trijumf su Cohenova pisma, koliko god sam album ne ulazio među najbolja mu ostvarenja. Istovremeno, Cohen nije zapostavio književni rad i već sljedeće godine, točnije, pred kraj 1993, iz tiska je izašla zbirka "Strančeva glazba" ("Stranger Music: Selected Poems and Songs").
Dugo su ga prijatelji i kolege nagovarali na objavljivanje presjeka karijere i kad je Cohen napokon pristao, dugo se hrvao s materijalom kojeg bi trebalo uvrstiti. Jer, nije se htio bazirati samo na poeziju, već je namjeravao uvrstiti i prozu i pjesme s albuma. Konačni je rezultat tako kronološki pregled odabrane poezije, proze i glazbenog rada. Među čudnijim "manevrima" svakako je najbitniji velik naglasak na materijalu iz "Kavalirove smrti", čije je neke dijelove i značajno prepravio, učinivši ih pristupačnijima i, kako je sam to zamislio, primjerenijima svom značaju. Reakcije na knjigu bile su vrlo pozitivne, osim tehničkih zamjerki na neuvrštavanju kompletne poezije.
Nakon radno bogatog razdoblja, Cohen se povukao iz javnog života da bi provodio vrijeme s Roshijem. Čak je i slaganje novog koncertnog albuma podredio zenu. Koncertni album "Cohen Live" obuhvatio je razdoblje započeto s "Various Positions" i zaključeno s "The Future". Starije pjesme dobile su novo ruho, a novije uvjerljivu reinterpretaciju. Cohenov glas koji je "poslije pedeset tisuća cigareta postao dublji" obilježio je novo "živo" izdanje, ali i podijelio kritiku, čiji je dio zamjerao turobnost i melankoliju, preporučujući čak Prozac tijekom slušanja. Ipak, nije bio nikad popularniji – pjesme su mu obrađivane od strane mnogih eminentnih izvođača (najpoznatija je tribute-kolekcija "I'm Your Fan" iz 1991.), te korištene u filmovima poput "Rođeni ubojice" i "Exotica". I, uslijed svog tog rasta zanimanja za njegov rad, on se, intenzivirajući i produbljujući odnos s Roshijem, povukao u samostan.
Čin 9: U mom tajnom životu
Strogi samostanski život Cohena je oplemenio, pa čak i vratio u mladost. Prešavši s kićenosti svoje židovske vjere na oskudnost zena, našao je prostora da se usmjeri ka bitnome, ka unutrašnjosti, ka sebi.
Zen ima obilježje praznine. Ne postoji štovanje kroz molitvu. Ne postoji zaklinjanje, ne postoji dogma, ne postoji teologija. Čak većinu vremena ne razumijem o čemu govore. Ali pruža ti mogućnost, neku verziju Hemingwayeva "čistog i dobro osvijetljenog mjesta". Nudi ti tiho mjesto na kojem možeš sjediti i razmišljati o ovim stvarima.
Činilo se kako napokon pronalazi mir, pomirivši svoje židovske korijene i prakticiranje zena u jednu, jedinstvenu potragu za pomirenjem svojih kreativnih i životnih pojavnosti i definiranjima čežnje. U kolovozu 1996. se i formalno zaredio, postavši zen redovnik Jikan (u prijevodu: Tihi), te se odrekavši svoga doma u Montrealu. No, njegovo izbivanje iz svjetovnog života ne smanjuje prisutnost njegove umjetnosti u istome. Pjesme mu se nastavljaju obrađivati i pojavljivati u filmovima, poput čuvene Von Trierove metafizičke drame "Lomeći valove".
Cohen je napuštao Mt. Baldy samo kako bi hodočastio u Indiju. Ovoga je puta duhovna potraga bila snažnija od svih drugih silnica koje su dotada upravljale njegovim životom. Usporedo s tim, kao da je rasla njegova skromnost kad je u pitanju vlastiti rad. Spoznao je, naime, da kreativnost ne dolazi iz same osobe, već izvana, te da na svakom produktu svoga stvaralaštva treba biti ponizno zahvalan.
Ni u samostanu nije prestao pisati pjesme, pa je povratak u svjetovni život 2001. obilježio novi album, jednostavno nazvan "Ten New Songs". Nove pjesme osvojile su publiku jednostavnošću i mirnoćom, nepretencioznošću i emotivnim nabojem. Album, produkcijski kao zalutao u novom mileniju, zapravo je vrlo precizno opisao Cohenovo stanje duha nakon višegodišnjih meditacija u osami.
Pjesme su nastajale kao puzzle u najužoj suradnji s vokalnom pratiteljicom Sharon Robinson. On joj je, naime, još s Mt. Baldyja poslao svoje grube demo snimke, na koje je ona nadodavala glazbu i prateće vokale, da bi potom na osam-kanalnom snimaču Cohen mogao doma snimati završne vokale. Poslu je pristupio maksimalno ozbiljno, hvatajući uvijek pravo raspoloženje za svaku posebnu dionicu, snimajući uglavnom što ranije ujutro.
Iste godine izišao je i koncertni "Field Commander Cohen: Tour 1979.", koji je s već davne turneje iz 1979. donio prvi duet sa Sharon Robinson, "Why Don't You Try". "Divni gubitnici" doživjeli su kinesko izdanje, a izišla je i dotad najiscrpnija retrospektiva Cohenove glazbe, "The Essential Leonard Cohen". No, najbitnije od svega, publika i, većim dijelom, kritika prepoznali su nove Cohenove pjesme kao vitalnost jednog neiscrpnog pjesničkog talenta.
Relativno brzo uslijedio je i novi studijski album, "Dear Heather", koji je 2004. došao kao spoj klasično Cohenovog glazbenog izričaja i recitala poezije. I sam Cohen nazvao je novo djelo "nedovršenom skicom albuma" ili čak "predgovorom". Koliko je u pitanju egzibicija pred neka nova glazbena rješenja još uvijek nam je za vidjeti, ali ono s čim će se Cohen suočiti nakon izlaska albuma vjerojatno je raspršilo bar na neko vrijeme takve planove.
Naime, tijekom njegova boravka u zen-samostanu, dugogodišnja mu je menadžerica Kelley Lynch sumnjivim, a precizno vođenim poslovnim potezima otuđila gotovo cijelu životnu ušteđevinu, suočivši ga po prvi put u životu s potpunim bankrotom! Cohen je dospio u središte medijske pažnje i u vrtlog sudskih bitki koje mu jesu donijele satisfakciju u vidu dobivene parnice u visini od 9,5 milijuna dolara, ali mu povrat novca ničim nije zajamčen budući da se Kelley Lynch oglušila na sve presude.
Podrška javnosti i kolega bila je svojevrsna utjeha, koja je dovela čak i do nominacije za Nobelovu nagradu. Cohenu je pomogla i nova duhovna doktrina koja je relativizirala značaj materijalnog, a svakako i ljubavna veza sa suradnicom Anjani Thomas, koja je i autorski pridonijela dijelu materijala na "Dear Heather".
Početkom 2006. umro je Irving Layton, a Cohen je s vidnom tugom i osjećajem gubitka nosio lijes svog velikog prijatelja i mentora. Iste godine nas je materijalno, ali nikako i duhovno oronuli bard podario novom zbirkom poezije, znakovito nazvanom "Knjiga čežnje". Prva knjiga s novim stihovima u čak dvadeset i dvije godine dovela je do redova pred knjižarama, a u Torontu su čak ulice morale biti zatvorene tijekom potpisivanja knjige. Naoko neuredna zbirka pjesama, proznih crtica, autobiografskih zapisa, skica i crteža, "Knjiga čežnje" donosi nam rezime Cohenova stvaralaštva, ne na način da su pokrivene sve faze i oblici njegova rada, već suptilnim zaokruženjem svih njegovih preokupacija, motiva, faza, gubljenja i pronalaženja, uokvirenih i determiniranih anatomijom čežnje.
Ljubavi tvoj sam, jer drugačije ni ne može, od srži do pore, od čežnje do kože. I sad kad sam poslanje svoje kraju približio: molitve su mi proštene i život koji sam živio. Tjerao sam tijelo i ono također mene, sad čežnja mi je plovilo a plovidba mrenje.
Sinteza meditacija i seksualne strasti, pomirbi i uzavrelih žudnji, filozofije i najčišće jednostavnosti, dosad posljednja Cohenova knjiga uistinu je dar čovjeka koji je uvijek znao s riječima, samo što ih je razbacane uprezao u raznolike, ponekad i oprečne duhovne službe. Sada se uistinu čini kao da je pronašao mir, ili bar precizirao balans vlastitih, ljudskih proturječnosti i stalnih traganja.
Od buntovnog pjesnika i otmjenog boema, preko izgubljenog depresivca i autorske cool figure, pa sve do autoritativnog glasa političkog očaja i tihe apokalipse i tihog mudraca, Leonard Cohen prevalio je dug, zavojit, katarzičan put. Danas na bini sa svojim bendom i pratećim pjevačicama djeluje upravo kao hodajuća kompilacija tih svojih etapa, što je ovjekovječeno na odličnom lanjskom koncertnom CD-u i DVD-u "Live in London". Već duboko u osmom desetljeću života ovaj nas izuzetni poeta i krvavi čovjek uči da život postaje lakši kad ne očekuješ da ćeš pobjeđivati. Svojim proganjanjima čežnje i, možda i više, njenim proganjanjem njega, Leonard Cohen to sasvim sigurno može potvrditi svojim likom i djelom i tom stalnom snagom da, kako je vrlo zgodno Jennifer Warnes objasnila tajnu njegove kvalitete, zna pisati o – tuzi.
Toni Matošin
10 
0
03 Studeni 2017 
