Review
Već su četiri godine prošle otkako je izišao novi najbolji album Neko Case, "Middle Cyclone", u najljepšoj maniri zdrave filozofije da svaki novi rad mora biti i najbolji. Četiri su godine protekle gotovo neprimjetno, no u životu te sada četrdesettrogodišnjakinje cijeli se mali svemir izokrenuo i izdahnuo dušu – izgubila je za ovaj život svoju baku s kojom je bila vrlo bliska te oba roditelja, koji su joj bili manje bliski i iz čijega je doma pobjegla još kao adolescent. Taj koloplet tragičnih događaja, gubitaka i poroda miješanih emocija na grobljima nekih starih, po vlastitom ju je priznanju gurnuo u depresivne misli i neizvjesna preispitivanja, što je takav autorski kalibar nužno morao pretvoriti u novu glazbeno-lirsku avanturu. A "The Worse Things Get, the Harder I Fight, the Harder I Fight, the More I Love You" uistinu jest avantura.
Avantura ne samo zbog intrigantnog koliko i dugog naslova (s kojim, srećom, ipak ne traži trase kolegice Fione Apple), avantura ne samo ni zbog novih širenja glazbenog krajobraza što je već poprimio tolike nove nijanse od početnih country-stilizacija, već avantura prvenstveno zbog nepredvidljivosti svojih malih putovanja i stalnog bježanja od lakih recepata. "The Worse Things Get…" nije ni lamentacija ni bijes, nije tih niti je glasan, nije prkosan pogled uprt u svoje krajnosti kao što nije puka na pladnju servirana delikatesa. Neko Case snimila je posve novi – u svakom smislu – svoj album, postavila posve novo prizorište i ujedno ostvarila možda čak i svoj – kako spomenuta zdrava filozofija i nalaže – novi najbolji album!
Prije nego je odlučila sve zapaliti i izgrebati s oštrom i brzom "Man", preuzevši čak stav i jezik feminizma (ili bar jedne od pripadajućih mu verzija), ali samo da ih tresne o prvi zid kao dijete u potrazi za dijelovima netom razbijene igračke, "Wild Creatures" i "Night Still Comes" Neko Case su u najljepšem suzvučju imena joj i prezimena. To je najrafiniranije postavljanje scenografije koje ćete osluhnuti ove godine, čipkasti vez između prethodnih sjajnih albuma i onoga što će ostaviti brazde na novom. Uostalom, već je u uvodnoj "Wild Creatures", ponesenoj na uvrnutim perkusijama i rokerskom jekom, odjeknuo stih "nema majčinih ruku da me umiri"… To negiranje doživljaja majčinske topline, čak i kad se provlači kroz neka treća lica jednine, oporo izvlači vrtloge iz nutrine koji su zadnjih godina zaprijetili erupcijom kantautorici itekako gladnoj i žednoj topline.
Tom zacrtanom linijom, šesti je studijski album Neko Case vrtloženje, kako stilsko, tako i u konceptualnom smislu. Ona koncept, doduše, vješto izbjegava u nakani da pruži prije svega zbirku pjesama, ali kad se, primjerice, majka javi iznova u negativnijem kontekstu na a capella zgoditku "Nearly Midnight, Honolulu", očita je nit koja se provlači pjesamama proganjajuće lirike. Neko Case tu progovara o tužnom događaju kojem je svjedočila i koji ju je dirnuo, savršeno ga uklopivši u svoje ponovno traženje duše, kao što joj je za to poslužila i "Afraid", obrada kultne pop-underground-heroine Nico. Jezik kojim se u svojoj misiji služi dovoljno je šarolik da se pritom ni u zrcalu ni u očima i ušima slušatelja olako ne strpa u neku novu kategoriju poput svojedobnih "kučki s mudima" i sličnih novinarskih sintagmi. Jezik je to ranjene, snažne žene, a prvenstveno odgovor darovitosti na križ koji ju je dopao. Upravo zbog toga grubost i silina njezina iskaza predstavlja tek preventivnu obranu, a ne odabir pravca kretanja, kao što rokerski prošarane "Man" ili "City Swans" nisu novo prostranstvo, već širenje postojećeg, uvijek prisutnog.
"The Worse Things Get…" nakon određenog vremena se možda i ne mora činiti boljim od prethodnika, no Neko Case je posao u tom kontekstu učinila, premjestivši dekore s prirodnih nepogoda na duboko osobne i u tom postigavši maksimum u izbjegavanju svih zamki i stereotipa. Njezin prepoznatljivi vokal pritom kao da je još puniji i svestraniji, a glazba šira i sigurnija u svoje note. Taj mi zaključak čak uvjerljivije nameću sporije, tiše partiture poput "I'm From Nowhere", "Where Did I Leave That Fire" ili "Calling Cards", ali u tetrisu s ostatkom albuma, učinak je najsnažniji. Baš kako treba biti i kako je autorici i trebalo za uspjeh nove stvaralačke avanture.
Toni Matošin
« Middle Cyclone 
