A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | This Tornado Loves You | 3:21 | ||||
2 | The Next Time You Say Forever | 1:46 | ||||
3 | People Got a Lotta Nerve | 2:33 | ||||
4 | Polar Nettles | 2:26 | ||||
5 | Vengeance is Sleeping | 3:22 | ||||
6 | Never Turn Your Back on Mother Earth | 2:14 | ||||
7 | Middle Cyclone | 3:05 | ||||
8 | Fever | 3:18 | ||||
9 | Magpie to the Morning | 2:44 | ||||
10 | I'm an Animal | 2:21 | ||||
11 | Prison Girls | 5:25 | ||||
12 | Don't Forget Me | 3:09 | ||||
13 | The Pharaohs | 3:37 | ||||
14 | Red Tide | 2:53 | ||||
15 | Marais la Nuit | 31:39 |
Gledajući naslovnicu najnovijeg albuma Neko Case, čovjek bi pomislio da ga očekuje frenetični, hedonistički power pop bez kočnica i usputnih stanica ili, pak, soundtrack za neki novi filmski nestašluk Roberta Rodrigueza i poznatijeg mu prike Quentina Tarantina. Poznavajući dosadašnji rad ove američke alter-country kantautorice, nadao sam se da ipak nije tako, a ono što me dočekalo donijelo je idealno pomirbeno rješenje ovih projekcija. Neko Case se tako prilično suptilno i na mala vrata pomaknula iz svoje verzije americane prema naglašenijim pop obrascima, skupljenim vjerojatno, između ostalog, djelovanjem u The New Pornographers.
Nisu to uistinu velike promjene; Neko je odavno pokazala da ima svoju glavu i jasne vizije gdje i kako ići. Njezin, rekao bih, zdravo seljački vokal ugođen na tipično američko suzvučje prepoznatljiv je na kilometre (ili da kažem, albume) i, kao uvijek, savršeno uklopljen u zvučnu sliku, koja na „Middle Cyclone“ kao da dobiva šire, kinematografske okvire. Možda zbog razigranijeg benda, a možda i zbog tematskih motiva koji se vrte oko prirode, odnosno, prirodnih nepogoda. Uz to, sama Neko djeluje manje ranjivo, pa u „People Got a Lotta Nerve“ na tečnom gitarskom popu pjeva „I'm a man-man-man eater“.
Neke dionice albuma, po njezinim riječima, one s „piano orkestrom“, Neko Case je snimila u štali na svojoj farmi u Vermontu, što se da osjetiti u toplini zvuka. Njezin piano orkestar broji čak osam glasovira (zapravo, u konačnici, šest, jer dva više nisu bila upotrebljiva nakon dva dana naštimavanja), za koje je na zemljani pod štale postavila drvo, te nečinila binu. „Pomislila sam kako bi bilo baš prekrasno imati gomilu ljudi koji istovremeno sviraju na glasovirima u štali“, njezino je objašnjenje, a rezultat zaista lijep i podatan album za pažljiva slušanja.
Otvarajuća „This Tornado Loves You“ fenomenalan je uvod, snažna i uvjerljilja, naznakama folka ozračena pop skladba, da bi sljedeća, minijatura „The Next Time You Say Forever“ intimnim, ali i sugestivnim ozračjem dovela album do već spomenute kinematografske širine. U sličnom je štihu i fenomenalna „Polar Nettles“, te „Vengeance is Sleeping“. Obrada Sparksa „Never Turn Your Back on Mother Earth“ zvuči odlično, razigrano i lako pamtljivo. Od obrada, tu je još briljantna, ljuljajuća „Don't Forget Me“ Harryja Nilssona, u kojoj se Neko snašla baš kao riba u vodi, zanesena, a s jasnim putokazima gdje i kako može ići. Naslovna pjesma još je jedan fini komad njezina rukopisa, smirenim ugođajem efektno oprečna svom nazivu, a ni ostatak materijala ne posustaje u održavanju visoke kvalitete i topline ugođaja.
U „Magpie to the Morning“ Neko zvuči istovremeno snažno i ranjivo dok plete svojim vokalom gotovo ambijentalnu glazbenu sličicu. Jedna dodatna pozitivna odlika njezinih pjesama je kratkoća trajanja. Granicu od oko tri i po minute probija tek s ljepljivom „Prison Girls“, bez da je postala dosadna, a pjesma prerazvučena. Pjesma koja kao da zvučno podupire suvremeni vestern najupečatljiviji je dio druge polovice „Middle Cyclone“.
Posljednju „pjesmu“ na albumu Neko je snimila sama. U pitanju je, zapravo, pola sata zvuka prirode, odnosno glasanja cvrčaka i žaba na jezeru u blizini farme. „Marais la Nuit“ tako, isprva kao tek hir same autorice, savršeno zaokružuje, ne toliko zvučnu, koliko tu zamišljenu filmsku sliku albuma. Nisam je, naravno, odlušao u cjelosti i sumnjam da će itko to učiniti, osim ako CD slučajno ostane uključen, no samo koja minuta slušanja i informacija da je taj zvučni zapis tu, djeluje baš kao zadnji komadić što upotpunjuje mozaik. A mozaik je izvrstan album, apsolutno nenametljiv i suptilan, a u svojoj širini i nakani velik i uvjerljiv. I, što je također znakovito i hvale vrijedno, pomak u samom zvuku kojim Neko Case širi područje djelovanja.
Pri ovakvom zaključku prva mi je friška asocijacija posljednji rad Jenny Lewis, lanjski „Acid Tongue“, ne toliko stilski sličan, koliko finalnim iščitavanjem. Zato koristim još jednu priliku da preporučim Jenny, a na kraju, naravno, i uistinu sjajni „Middle Cyclone“ Neko Case.
Toni Matošin
Neko Case Albumi Kronologija | The Worse Things Get, The Harder I Fight, The Harder I Fight, The More I Love You » |