Review
Amos Lee, rođen kao Ryan Anthony Massaro, američki je pjevač i tekstopisac čiji glazbeni stil povezuje rock, folk i soul. Njegov glazbeni put krenuo je kada je njegov menadžer uspio dogovoriti snimanje demo albuma s Blue Note Records što je rezultiralo potpisivanjem ugovora te udruživanje s pjevačicom Norah Jones. Od tada, Lee je snimio pet albuma za dotičnu izdavačku kuću, otvorio je turneje brojnih glazbenih velikana, poput: Vana Morrisona, Boba Dylana i Paula Simona. Njegova je glazba često upotrebljena kao sountrack za filmove i TV emisije, a pravi je uspjeh postigao 2011. godine kada je njegov album "Mission Bell", debitirao na prvom mjestu Billboardove ljestvice 200. Zadnji album Mountains of Sorrow, Rivers of Songsizdan 2013. donosi dva singla: „The Man Who Wants You“ i „Chill In The Air“.
Prva pjesma na albumu, iliti „Johnson Blvd.“ uvodi u album za uho ugodnom melodijom te nam kao slušateljima nudi lijepe pjesničke slike, posebice u dijelu: „Sometimes you`re standing still and the wind just beats you down. Oh and sometimes it`s just so hard to keep your two feet right there on the ground.“ Također bih dio: “ There`s an old train in a stock yard. It`s like a graveyard of things come and gone and the wind moves on a gravestone where the leaves gone.“ izdvojila kao okosnicu pjesme. Naposljetku, kontinuirano stišavanje donosi završetak pjesme ostavljajući nas zarobljene u našim mislima. U svakom slučaju, efektan početak albuma. S drugom pjesmom, odnosno „Stranger“ Lee osigurava fanovima svojevrstan country prizvuk uz ponavljanje: „I`m a stranger everywhere I go.“ Za razliku od prve, ova pjesma obilježena je žešćom melodijom i bržim ritmom. Ako ste se zaželjeli veselog zvuka, a rado biste ga poslušali uz ugodan vokal, okrenite na „Tricksters, Hucksters, And Scamps“. Došli smo i do prvog singla s ovog albuma, tj. do „Chill In The Air“. U odnosu na prethodnu pjesmu, donosi značajnu promjenu, a one će emotivnije osvojiti na prvu. Kako i ne bi pored ovakvog teksta: „Now the evening’s come and I’m all alone and I can’t tell if silence is my former friend.
Well I’m holding on but I ain’t too strong I gotta get some rest before that train come back ‘round the bend...“
Single slijedi pjesma „Dresser Drawer“, koja nastavljajući u mirnijem tonu progovara o gubitku vjere nakon propalog braka. Stoga, rekla bih, na albumu čini svojevrsnu odu usamljenosti, što zasigurno potvrđuje tekst: „I watched these trees from green to brown. Suddenly this small town has gotten smaller. The arctic breeze it sings to me, and says now look... any fool can go out and walk on water.“, pa nastavlja: “ I shoulda known that time alone would only serve to break you down
Don't know why I sit and stare at that damn thing sitting there in a dusty dresser drawer now...“ Šesta na albumu, „Indonesia“ donosi priču o čovjeku koji gotovo očajnički traži mjesto na koje bi pobjegao i osjećao se slobodnim: “I woke up in the box today, just like every other day... and I just don`t know where I should be... When will I be free?“ Bubnjevi, hujanje vjetra sa svih strana riječi su koje ponajbolje opisuju „High Water“. Upravo u stilu Amosa Leea, rekla bih da ova pjesma ima velike šanse postati filmski soundtrack.
Pozicionirana kao osma pjesma na albumu drugi single „The Man Who Wants You“, suprotno očekivanjima s obzirom na naziv pjesme, nije laganica. Naprotiv, spremate li se za plesnjak ili pak za prvi dejt s osobom koja vam se sviđa okrenite na ovu pjesmu. Tekst pjesme koji dijelom ide ovako: „Misty mouth lady, won’t you borrow me tonight I ain’t having the same one. He did not treat you right I don’t want you to be untrue... But the truth is, I’m the man who wants you...“ barem će vas na koji trenutak osloboditi treme, a i dobro dođe za razbijanje neugodne tišine. „Loretta“ je jednostavno govoreći pjesma o djevojci i to o, pogađate, Loretti. Opisavši ju, baca hint na hrvatske pjesme napisane za pojedinu djevojku, a čiji nazivi također nose ženska imena. No, ako ju odlučite poslušati, shvatit ćete da je ona i mnogo više. Uostalom, kako sam Lee kaže: „She’s the sunshine in the bluest of skies. She’s the truest friend you’ll ever have in your life.“ Za „Plan View“ nekako se dam kladiti da vam neće sjesti od prve. Uvod zvuči kao da ste upravo ušli u neku igricu iz 90- ih, a ostatak dobrim dijelom donosi melodiju koja zvuči kao da je emitirana sa starog radijskog prijamnika, a uz to služi tek kao podloga nekom filmu kojega gledate. Svejedno, pitate se vrijedi li ju poslušati još koji put, pa potom prosuditi? Jasno da vrijedi, a ono što ćete potom otkriti moglo bi vas osvojiti. „Mountains of Sorrow“ pogađa u žicu ozbiljnijim prizvukom i životnom tematikom, a čini savršen most k pjesmi „Burden“ čiji se lagani ritam snažno poklapa sa stihovima: „For so long I have lived amongst the shadows waiting for the sun to break on through. Oh it’s time I cast my oars and head out on these shores and find some place where I can start anew.“
Uvjerljivo najduža pjesma albuma, tj. „Scared Money“, zaslužuje novi paragraf. Punih 6:49 minuta prođe u trenu uz njegov glas, ali i cjelokupnu izvedbu. Međutim, to je bez zadrške pjesma koju morate sami poslušati kako biste se uvjerili u njenu glazbeno - umjetničku ljepotu. Pored nje, „Charles St.“ i posljednja „Lowdown Life“, koja je popračena neobičnim glazbenim izričajem, zaslužuju dobiti šansu. Kako bilo, album čije su pjesme u rasponu trajanja od jedva dvije i pol pa do gotovo sedam minuta, pravi je mali umjetnički raj, od kojih će se većina pjesama ipak svidjeti onim emotivnijima.
Nela Baričević
/
« Mission Bell 
