Javelin

Review

Sufjan Stevens vratio se ove jeseni s novim, desetim studijskim albumom „Javelin“, u možda najintimnijem i najosobnijem aranžmanu dosad. S glazbene strane, album je svojevrsni povratak na ambijentalno-orkestralnu zaigranost i instrumentalno bogatstvo albuma Illinois, koji se u novome ruhu lijepo rastapa u melankoličnoj atmosferi albuma Carrie & Lowell. Decentne i odmjerene elektronske dionice, s kojima nas je upoznao na The Age of Adz, u pažljivo odabranim trenucima na površinu izvlače i lako nose Sufjanove emocije i intimne motive kojima na Javelinu prožima slušatelja.

Ovo je iznimno bitan album u kontekstu Sufjanovog života koji je svoje dosadašnje stvaralaštvo vješto koristio za pseudodnevničko bilježenje svog života i emotivnih stanja, koristeći ga vjerojatno kao svojevrsnu terapiju u kojem svijetu metaforama i dvosmislenim pričama otkriva više nego što bi htio, s obzirom na to da je u više od 20 godina stvaranja uspješno čuvao svoju intimu od svijeta. Njegova važnost izranja iz činjenice da je album nastao za vrijeme bolesti i šest mjeseci nakon gubitka partnera Evansa Richardsa, kojemu je album i posvećen, uz Sufjanovu poruku na Tumblru ("This album is dedicated to the light of my life, my beloved partner and best friend Evans Richardson, who passed away in April."). Na taj način se i službeno outao javnosti nakon godina šutnje i propitkivanja njegove seksualnosti.

Tematski, Sufjan se na albumu bavi gubitkom i nošenjem s njim, nostalgijom za izgubljenim vremenom i sjećanjima, ali je istovremeno u svojoj suštini i vrlo optimističan i katarzičan jer unatoč svemu šalje poruku da je ovaj kraj i početak nečeg novog. „Javelin“ je popraćen i s deset eseja o ljubavi koji se nalaze u bookletu od 48 stranica.

Album otvara pjesma „Goodbye Evergreen“, laganim i jednostavnim klavirom i postepeno se iz početne melankolije razvija u snažni dramatični krešendo elektronike i orkestralnih dionica. „Evergreen“ je metafora za nešto konstantno i stalno što donosi sigurnost i što nema kraj, a u ovome slučaju radi se o ljubavnom odnosu koji je prestao smrću Sufjanova partnera. Sufjan je svjestan prolaznosti pa jutarnjim glasom pjeva „You know that I love you / But everything heaven-sent / Must burn out in the end.“, a direktno i bez okolišanja pjeva o svojoj patnji: „I cut from the inside / I'm frightened of the end / I'm drowning in my self-defense“, tražeći pritom izbavljenje iz tog košmara emocija, tuge i boli, uz ponavljanje „You know I love you / You know I love you“ u mantričkoj maniri jer je to još jedino zimzeleno i živo što je ostalo nakon partnerova odlaska.

„A Running Start“ je svojevrsna optimistična razglednica i antipod prethodne koji razblažuje melankoliju i unosi zaigranost po uzoru na Chicago s Illionisa, uz akustične gitare, puhače instrumente, ksilofone i prateće vokale. Sufjan ovdje pjeva o zaljubljenosti, onom ranom slatkom razdoblju kada se još uvijek bori s nesigurnostima i kada se pokušava zaštititi od emocija, ali istovremeno je u njima rastopljen: „So now we have a running start / My body moves in mystic ways / I cross my arms to shield my heart / As everything turns into waves“ i „I know, I know the time has come to ask you for a kiss“.

Nježna Sufjanova ranjivost probija se kroz zvukove bendža na „Will anybody ever love me?“, sve dok se ne razvije u lepršavu osobnu himnu njegove usamljenosti. Njegovo srce strastveno gori kroz lamentiranje i pita se hoće li ga ponovno netko voljeti: „Will anybody ever love me? (Love me) / In every season / Pledge allegiance to my heart„. Ova duboko introspektivna pjesma istražuje teme čežnje, želje za istinskom ljubavi i prihvaćanjem. Sufjan ponavlja molbu da bude vezan i spaljen, što može biti metafora za njegovu spremnost da trpi patnju i bol radi ljubavi i razumijevanja, ali i spremnost na ponovno rođenje. Glavno pitanje koje se proteže kroz pjesmu, „Will anybody ever love me?“, posebno je ljudsko i univerzalno. Pokazuje njegov strah da ga nitko (ili netko) neće voljeti onakvog kakav uistinu jest i želju za bezuvjetnim ljubavnim odnosom u kojem ga nitko neće osuđivati. Ponavljanjem na kraju pjesme istog stiha „My burning heart“ utvrđuje i hiperbolizira svoju čežnju za tim.

„Everything that rises“ tematski se nastavlja i u istome sanjivom tonu. Sufjan ovdje traži način za životnom promjenom. Svjestan je da prošla iskustva i ljubavi mora ostaviti iza sebe i da se iznad njih mora uzdignuti: „Can you lift me up to a higher place? / Forget everything that was before“. Na svome putu prema višem, želi zaboraviti na demone prošlosti koji su simbol unutarnjih borbi koje prolazi i dobiva: „Cast me not in hell where the demons rage / Where the demons rage“, ali istovremeno prikazuje i njegovu snagu i usredotočenost na to da bude bolje.

Uz laganu elektroniku o temi transformacije i emocionalne borbe pjeva i na „Genuflecting Ghost“. Stihom „Rise, my love, show me paradise / Nothing seems so simple anymore“ poručuje da se osjeća izgubljeno zbog novog pogleda na svijet nakon gubitka voljene osobe, a naglašava i da je svjestan prolaznosti stvari pa u tome pronalazi utjehu: „Rest assured, empires will fall“. Spreman je žrtvovati samog sebe za nekim novim smislom i životom.

Jednako bolna je i „My Red Little Fox“, u koju lijepo uvodi priču klavirom, a kasnije je vješto pretvara u prozračnu i božićnu folk uspavanku o maloj crvenoj lisici koja vjerojatno predstavlja vrlo nježnu izgubljenu voljenu osobu. Posebno je emotivan dio u kojem tu istu osobu želi blizu sebe i s kojom se želi povezati iako više nije tu: „Kiss me like the wind / Now I sing it, won't you kiss me from within? / Now I sing it, won't you kiss me like the wind / That flows within your veins?“. Sufjan traži utjehu u alkoholu i introspekciji, ali je ondje svejedno ne nalazi: „I drink 'til it's lost / Drinking words within / That spin down Pentecost“.

Gudači instrumenti posebno lijepo su uokvirili „So you are tired“, u kojoj Sufjan pjeva o premorenosti samim sobom i promišljanjima o pogreškama iz prošlosti koje je napravio u odnosu s voljenom osobom: “ So you are tired of us / So rest your head / Turning back fourteen years / Of what I did and said“. Promišljanje o tim pogreškama ostavlja ga bespomoćnog i izgubljenog, ali mu pomaže da prihvati završetak nečega što je bilo važan dio njegovog života u proteklih 14 godina: „So rest your head / Turning back all that / We had in our life / While I return to death“.

"Javelin (To Have And To Hold)“, kao najkraća pjesma na albumu, kratak je intermezzo i trenutak u sjećanju prije najduže i kompozicijski najrazvijenije i konfesionalističke „Shit Talk“, jedine na albumu koja tematski odudara od ostatka pjesama pa pretpostavljam da pripada nekom ranijem razdoblju ili je nastajala duže od drugih s albuma. U ovoj složenoj pjesmi Sufjan pruža uvid u svoje osjećanje u konfliknim trenucima u odnosima, ali naglašavajući pritom da ljubav svejedno traje unatoč svim trzavicama: „I don't wanna fight at all / I will always love you“.

Album završava obradom pjesme Neil Younga „There's a World“, u jednostavnom i vedrom akustičnom aranžmanu, koja je vjerojatno tu kao podsjetnik da je život svuda oko nas. Odabirom pjesme koja nije njegova, ali se skladno motivima nadovezuje na poruke i emocije koje je podijelio na albumu, poručuje koliko je su njegove introspekcije, emocije i borbe zapravo univerzalne. On nije jedini koji se s tim bolima morao suočiti, a na isti način će ih i preživjeti i nastojati nastaviti svoj život. Javelinom je Sufjan ušao duboko u suštinu onoga što nas čini ljudima, i ponovno podsjetio koliko je dobar u pričanju priča, čak i kada proizlaze iz osobnog gubitka i melankolije. Sufjana treba voljeti, i to nije teško, jer na taj način volimo i sami sebe.

Hrvoje Havaić