Review
Ne mogu reći da sam pobožno pratila Bang Bang od kad su se pojavili na sceni, no s vremenom su mi ušli u uho tako da mi je napisati recenziju ovog novog albuma jedan lijepi izazov. Ono što sigurno znam je da obožavam Larin glas, bila glavni ili prateći vokal, uvijek je prepoznatljiva.
Pa hajde, krenimo od nekog početka. Bend do sada ima dva albuma "Bez obzira na sve" i „MOL.2“, dvadesetak singlova i spotova te Porina na polici za novog izvođača 2015. godine za jedan od svojih najvećih hitova "Imam". Od svog prvog singla "Nešto me pogodilo" i albuma "Bez obzira na sve" do danas rade s jednakim entuzijazmom i ljubavi prema glazbi. Prvi im je album izašao u lipnju 2015 i tu godinu završavaju kao najbolji mladi bend na dodjeli "Mega Muzika Awards 2015".
Njihov treći studijski album naziva „Kino i kokice“ digitalno izašao 29.09.2023. i spoj je šarolikih pjesama raznih žanrova, nije dosadan ni monoton to je sigurno. Od ovih deset pjesama pet je do sada izašlo kao singl: „Nadrealizam, „Bolje sutra“, „Do kosti“, „Terapija“ i kao zadnji „Striptease“. Dodatne četiri pjesme plus remix „Striptease“ daju sve ukupno deset novih stvari, taman za prvih deset godina rada, a nadamo se još nekoliko puta po deset godina.
Bang Bang je bend koji zna što radi, ne izbacuju albume samo da izbacuju nego na svakom rade temeljito i izbace ga točno kada su spremni. Slično je bilo i s prva dva, ali to je i za očekivati od iskusnih glazbenika. Ovo su ljudi koji uživaju u onom što rade i nije im na prvom mjestu lova za koju su se mnogi prodali.
Album otvara „Striptease“, fora stvar zanimljiva teksta i glazbe koja u kombinaciji s Baby Dooksom jako dobro zvuči, dok „Striptease“ remix koji zatvara album, onako, bolji je original. Bang Bang je bend koji voli surađivati s drugim glazbenicima što uvijek donese nešto novo i zanimljivo kao rezultat. Tako se na ovom albumu kao autorica teksta jedne stvari pojavljuje Alka Vuica. Čovjek bi prvo pomislio kak' se to uklapa ovdje, ali Vuica kraljica je odradila super posao, a Larin glas je „Ludu ljubav“ okrunio u moram priznati jako lijepu pjesmu.
„Do kosti“ brzo uđe u uho, dinamična je i „pikavog“ teksta, pikne gdje treba definitivno. Tužna „Neman“ malo spušta i tjera na razmišljanje dok će se u „Terapiji“ naći puno ljudi to vjerujem kao i u „Malo mira“. Malo me tješi da nisam sama na svijetu koja se tako osjeća ponekad. Album dalje teče gore dolje po žanrovima i isprepliće dobre ritmove i što volim dobre tekstove, sve u svemu dosta dobar uradak, kako i treba za deset godina rada.
U nekim pjesmama kao da se osjeti Artan Lili štih, što u ovom slučaju ne mislim ništa loše jer ih jako volim i dapače fali nam takve glazbe definitivno. Ne mogu reći da sam i za jednu pjesmu pomislila da ne valja, samo su neke puno bolje od drugih, meni.
Da je ovo neka mega senzacije, nije, ali iskreno sumnjam da mu je i namjena bila da bude nešto tako. Ovo je album koji su stvorili ljudi koji vole glazbu i koji je trebao našoj glazbenoj sceni. U moru nasrtljive „instant glazbe“ koja vlada eterima zadnjih godina albumi poput ovog su svjetlo na kraju tunela iz kojeg bi rado izašla.
Na kraju moram priznati da me cover album oduševio. Možda ono dijete u meni progovara ali super mi je igra riječi i slike.
Sve u svemu, lajkam jako.
Maja Knepr Šegina
/
« Mol. 2 
