Review
Još od fascinantno običnog i nenametljivog, a pritom i prelijepog, sada već petnaestak godina starog albuma "Sky Blue Sky", Wilco funkcioniraju kao ista uigrana šestorka, dokazano sposobna stvarati glazbu kojoj ne trebaju usporedbe ni ladice, dokazivanja ni forsirane avanture. Bend kojeg sam baš negdje u to vrijeme prozvao Beatlesima današnjice od samih svojih početaka, od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća, pod ravnanjem maestra Jeffa Tweedyja, otvarao je staze kojima je mogao samouvjereno kročiti i nazivati baš svojima, usput mijenjajući postave i smjerove, stil i naglaske, ali ne i svojeglavost i autorsko-izvođačku autentičnost. Takav talent i pristup u sprezi s napokon stabilnom postavom možda ih i jest pogurao prema svojevrsnom usporenju i opuštenijem, izletima manje sklonom pristupu stvaranju glazbe, ali i tu su zapravo tek pokazali svoju zrelost i veličinu, dokazavši tu tihu grandioznost koja me svojedobno natjerala da ih usporedim s ni manje ni više nego s liverpulskim legendama.
Zato je spomenuti "Sky Blue Sky", usprkos osjetnom pomanjkanju eksperimentalnih bravura kakve su od prethodnih mu albuma načinile legendu, bio i ostao izuzetno snažan album, dokument benda koji dovoljno čvrsto stoji na zemlji a koji je još dovoljnije svjestan svoje veličine i talenta. I zato Tweedy i probrano društvo na cijelom potonjem nizu albuma nisu osjećali potrebu iskakati iz gabarita u kojima im je naprosto bilo sasvim lijepo. Lanjski "Cruel Country" bio je sjajan dvostruki album kojim su se Wilco na određen način i prisjetili svog već davnog remek-djela "Being There" i podcrtali koliko zapravo kao bend duguju nacionalnoj glazbenoj tradiciji, a sada su, nakon tih iznimno produktivnih sessiona u "kućnom" glazbenom studiju, odlučili ponovno propustiti malo duhova i sa strane, da se tako izrazim, te se vratiti čeprkanju po granicama tog svog odavno uobličenog svijeta i njegovih suzvučja. Što ne znači da je "Cousin" eksperimentalna zb(i)rka koja bi trebala oživjeti slavu i sjaj nenadmašnih visova jednog "Yankee Hotel Foxtrot"...
O, ne, Wilco su prepametan i više nego dovoljno samouvjeren, ali i prizemljen bend da forsira bilo kakve povratke i refresh recepture. Angažiravši velšku, pop-eksperimentalizmu sklonu kantautoricu Cate Le Bon da im kao producent pripomogne u kreiranju "rođačkog" soundscapea, Tweedy i ekipa samo su još jednom pokazali da im nijedna vrata nisu neotvoriva, kao i da imaju vrlo jasnu viziju čak i kad se čini da jednostavno puštaju da se stvari same od sebe odvrte. Tako već uvodna pjesma ovoga trinaestog im albuma, "Infinite Surprise", otprilike poput "Art of Almost" koja je 2011. otvarala album "The Whole Love", ključa i pjeni se, prijeti prsnuti iz te svoje kontrolirane buke, zaziva sve ljepote "Yankee Hotel Foxtrot" i snolike pasaže "Summerteeth", ali ipak sve ostaje u početnim gabaritima: i fina, sjetna melodija i kostur fine, sjetne pjesme. Da, Wilco u jednom od svojih najblistavijih izdanja, kao iznova izmišljen, bar dok ne shvatite da su sve ovo vrijeme oni bili tu, isti i jednako briljantni, pomireni sami sa sobom, ali ne i umorni od testiranja vlastitih granica, bila ona obavljana kroz standardne forme ili kroz njihove inverzije.
"Cousin" ipak ni na trenutak ne želi/prijeti postati novi stari Wilco; takvih besmislenih ambicija nema i to vam je jasno već nakon baladne "Ten Dead", koja je naprosto ono što ovaj bend može ili želi biti ljeta Gospodnjeg 2023. Tapiserija je premrežena i sintetičnom psihodelijom i (alt)country obrascima, a Tweedyjev je vokal umoran koliko i angažiran. I sva ta križanja i kombinacije nastavljaju se kroz album koji je mahom tih i prigušen, ali koji pršti energijom svojstvenom zrelim, samouvjerenim, velikim bendovima. Bendovima koji ne moraju odvrtati gitare da bi pokazali kako rokaju "kao nekad", baš kao što Nels Cline i Pat Sansone to na predivan način elaboriraju u praktički svakoj pjesmi. Bendovima okrenutima u mudro postavljenim omjerima prema naprijed i prema natrag. Jer natrag nije degradacija baš kao što naprijed nije nužno progresija. Baš je u tome ključ uspjeha Wilcova trinaestog studijskog albuma – "Cousin" je i testiranje melankolije i izazivanje nečeg avanturističkog u svojih potpisnika; i prkosni nastavak hoda zacrtanom stazom i osluškivanje svega što s te staze mami na nepregledna odmorišta. A malo tko to radi tako sjajno i zavodljivo kao Wilco. Da, (i dalje) jedan od najvećih bendova današnjice.
Toni Matošin
/
« Schmilco 
