Yesterday

Review

Yesterday je film s fenomenalnom premisom. Što bi bilo kad Beatlesa ne bi bilo? Odnosno, što bi bilo kada se nitko ne bi sjećao njihove glazbe? Kako bi izgledao paralelni svijet bez njihovog kulturološkog, fenomenološkog, civilizacijskog i svakog drugog pečata? Svi znamo da postoje mnogi ljudi u našoj povijesti koji su zadužili cjelokupno čovječanstvo. Postoje također i Beatlesi. Njihov značaj za današnji svijet je neporeciv i neupitan, i to je činjenica.

Filmskom čarolijom i spletom neobjašnjive okolnosti, odjednom su svi zaboravili na Beatlese. Svi osim neuspješnog, neuglednog i slabo talentiranog glazbenika Jacka Malika kojeg glumi britanski glumac indijskih korijena Himesh Patel. Nakon što prvi put pogledate foršpan za film, ovo je film kojeg jednostavno morate pogledati. Međutim, sâm film, iako solidan, nije neko ludilo. Sve ono za pamćenje ste manje-više već vidjeli u foršpanu. Ostatak je samo razvučen na klasični cjelovečernji film. Nešto kao štajaznam, Mamurluk 3, i ona fora sa žirafom koje se par godina poslije kao jedine sjećate iz tog nastavka. Slična stvar je i s „Yesterday”. Danny Boyle, koji je vrhunski redatelj s reprezentativnim portfoliom, i koji je već radio zapadnjačke filmove s daškom Bollywooda, napravio je prilično topao i duhovit filmić, ali nije dotakao zvijezde kao što bi zaplet ili tema dali naslutiti. Film ima svojih trenutaka ali nije nezaboravan. No možda je samo bila stvar prevelikih očekivanja.

Ali glazba iz filma, ne može promašiti. Ipak su to The Beatles. Klasik, obavezna lektira, opće kulturno mjesto koje je poznato na svim meridijanima. To mora biti maestralno. I krenete osokoljeni preslušavati glazbu. Poslušate je više puta. I opet nekako se čini da je album daleko od onoga što ste očekivali. Solidno, ali teško da ćete se vraćati ovim izvedbama.

Glavni glumac Himesh Patel izvodi sve vokalne i gitarske dionice na albumu. Glavni i odgovorni za glazbu u ovom filmu Daniel Pemberton, koji često radi filmsku glazbu za Danny Boylea, Guy Ritchiea ili Ridley Scotta, za ovaj film je poželio autentičnost u glazbi, a da istovremeno zadrži iskru izvornika i izbjegne gažerski pristup cover benda. Autentičnost je definitivno dobio s Patelovim vokalom jer ni na trenutak ne pomislite da se radi o tribute bendu. S jedne strane, takav izbor je u redu. Jack Malik je glasnik koji svijetu bez Beatlesa donosi neke od najljepših pop rock pjesama ikada napisane, i pjesme trebaju zvučati drugačije. Međutim nedostaje ona izvorna snaga i emocija Beatlesa. Pjesme su savršene, i novo čitanje je lijepo, ali unutra je nešto drveno i vlaknasto. Kao kad kušate rubenu rotkvicu.

Koliko je Jack Malik dosadan kao izvođač potvrđuje i njegova „Summer Song”koju također imamo prilike poslušati na albumu. Nije bez razloga bio neuspješan prije nego što su svi zaboravili na Beatlese. Film ima jednu zgodnu sličicu gdje se Malik najviše muči oko prisjećanja teksta za „Eleanor Rigby”. Bilo bi dobro kad bi i ona bila na CD-u, ali nije, što je šteta jer bi ona apsolutno pridonijela autentičnosti. S druge strane ostavljeno je dosta prostora za „Something”, „Yeserday” i „The Long & Winding Road” koje se iz nekog razloga dva put ponavljaju na albumu. A iako sam očekivao da bi mogao poslušati kako autentično zvuči „Hey Dude”, izgleda da su producenti zaključili kako bi to bila prevelika blasfemija. Bez obzira što Ed Sheeran mislio o tome.

Ivica Šćukanec