Manjina

Review

Manjina je peti album Damira Avdića, bosanskog underground glazbenika i poete, kritičara društva, čovjeka koji distorzijom i prijetećim glasom zna uznemiriti kako manjinu tako i većinu, društvo uljuljano u svoje, često prazne, nepromišljene ili opasne simbole i koncepte. Ni ovim albumom nismo ostali uskraćeni za autorefleksiju umotanu u snažne slike i zanimljive relacije, kao niti za refleksiju o mnogim temama, a svi ljubitelji bosanskog psiha moći će uživati u novom albumu uživo, već 6. studenog u zagrebačkoj Močvari.

Album Manjina objavljen je 13. listopada 2015. na bandcamp stranicama i donosi 12 novih autorskih pjesama, u kojima Avdićeva solo gitara na distorziji, kao i uvijek, igra ulogu tajnovitog pratioca priči koja je u prvom planu te na trenutke postaje pozadinska boja i pojačivač emocija za ono što se izriče glasno. Album je snimljen u kolovozu ove godine, u Studiju Metro u Ljubljani.

Prva stvar na albumu naziva Čuvaj se prokazuje navodne domoljube, takozvane „profesionalne ljubitelje manjina“, kao opasnu društvenu kategoriju kojoj se ne smije vjerovati. Kritizirajući na ovaj način licemjerno i kvazi politički korektno djelovanje određenih interesnih skupina, Avdić ujedno izriče i općenit pesimizam prema društvu kakvo zatiče, zalažući se za individualizam naspram zajedništva, snažno tvrdeći „ ne traži braću i sestre, sotonu ćeš naći…“. Uz kritiku spomenutih koncepata, također razotkriva istost, u smislu ponavljanja istih grešaka, konstantnog rušenja i građenja istog, nasuprot konceptu promjene „promjena je naša mantra, istost je naša konstanta“, zaključuje Avdić.

Slijedi je stvar Sedam milijardi, u kojoj Damir produbljuje antropološku kritiku, pri čemu čovjeka vidi kao roba koji nastoji porobiti drugoga. “Okovani na koljenima sigurni smo od čovjeka“ stihovi su u kojima proziva ljude za strah od bivanja čovjekom, čime ponovno ističe svoj pesimističan pogled na čovječanstvo, zagovarajući ideju da je čovjek čovjeku rob.

Nakon prve dvije, kritički izbrušene uvodne pjesme slijedi snažna ljubavna lirika s potpisom Damira Avdića, sasvim i uobičajeno prožeta erosom i thanatosom. Stvar Biću kamen, kao treća po redu i nevjerojatno snažna i sasvim divna Ljubim te, kao peta, otkrivaju drugo, uvijek intrigantno, lice Damira Avdića.

Između ove dvije, ljubavne, smjestila se Manjina, četvrta stvar s istoimenog albuma kroz koju Avdić kritizira koncept manjine, pjevajući podrugljivo o njenim umišljajima, lažnom liberalizmu i drugim poznatim vlastitostima koje manjina sama sebi pripisuje. Na čas prestaje zvučati podrugljivo i odlučno pjeva „manjina je sunce, od kojeg se sklanja večina, manjina je hlad, od kojeg se mrzne večina“…pa vi uzmite kako vam drago… obje priče o manjini su istinite, samo ovisi o kutu gledanja.

Polovicu albuma obilježila je Nesanica, a sedma i najduža pjesma na albumu Kapitalizam macht Frei govori o izazovima i inerciji suvremenog kapitalističkog društva, kritizirajući suvremenu umjetnost (glazbu) u njenoj copy - paste varijanti, u neoriginalnom recikliranju originala. Dotiče se Damir i prava na intelektualno vlasništvo koje je podcijenjeno i ugroženo, a nije propustio niti ponovno pljucnuti na socijalno vrlo angažirane „aktiviste“ koji zapravo prihvaćaju sustav koji osigurava ponavljanje istih koncepata. Govoreći o čovjeku kao izdresiranom, inertnom, robovskog mentaliteta, Avdić je u ovoj pjesmi, kao pravi socijalno angažirani aktivist pozvao na revoluciju sljedećim riječima:

„prestati podržavati kriminal i korupciju
i pokazati bar malo neposlušnosti
nelegalnoj tvorevini zvanoj država
koja je ništa drugo
do sprega političke i organizovane mafije
 ……………..

jesam li spreman za istinske promjene
ili još uvijek imam puno toga za izgubiti

kapitalizam macht frei“

Slijedi je Nije bog budala srećo, pjesma suviše slojevita i intimna da bih se usudila govoriti o njenom možebitnom hermeneutičkom značenju, barem dok je autor još živ i u mogućnosti da mi se usprotivi. Spomenuti pjesnik (iako za sebe tvrdi da to nije) ionako jedini zna što je htio reći, a što sakriti. Iz istih razloga neću puno reći niti o pjesmi Gatalica…samo da je i u njoj jedan od glavnih likova Bog. Konačno… ne mora sve biti protisnuto kroz analizu, neka ipak ostane punk.

A kao deveta na albumu smjestila se stvar Tamo odakle sam ja, u kojoj Avdić postavlja vječno pitanje o tome što to čovjeka čini čovjekom, apostrofirajući još neiščezlu prisutnost posljedica rata… sve to upakirano u distorziju…makar pjesma je čisti blues.

Predzadnja stvar, U kavezu, ponovno aludira na svojstvenost ropstva ljudskoj naravi i govori o njenoj životinjskoj dimenziji.

Album završava pjesmom U očima moje djece koja kada se čita ima jednu sasvim pozitivnu emociju, opisujući svijet nevinosti, netaknutosti i dobrog oca koji je ljubav, kroz percepciju vlastite djece. S druge strane, glazba i psihodelična interpretacija pojedinih riječi, a osobito riječi „ljubav“ naslućuje ambivalentnost rečenog i apostrofira pesimizam, zaključujući ga dokidanjem slobode, u očima „svoje“ djece riječima:

„u očima moje djece
sjedi sudbina
gleda i kaže
ja sam tu

gdje god da kreneš
šta god da radiš
koga god da voliš
ja sam tvoja“

Ponekad se čini da su Damir koji se čita i onaj koji se sluša dva različita Damira… od kojih je jedan karizmatičan, ali bjesni tip na gitari koji u grču prijeteći viče, a drugi pjesnik koji se čudi, kritizira, kudi i primjećuje, gradi i rastura, ljubi i promišlja…

Kako je spoj ova dva lika u jednom Avdiću sasvim jedinstven i interesantan na više razina, budite sigurni da nećete ostati nezadovoljni preslušavajući njegov novi uradak…s kojim Damir nastavlja svoju misiju, ostajući vjeran sebi, čineći što ga volja, govoreći što bi mnogi htjeli…

Katarina Funarić