The Moonlight Sessions, Volume Two

Review

Poput prethodnog, prošlogodišnjeg istoimenog albuma i ovaj je ostvaren prema visokim estetskim i tehničkim kriterijima. Naime, radi se o audiofilskom izdanju, super audio CD-u koji je rezultat zahtjevnog procesa u realizaciji visoke vjernosti zvuka, prostornosti, ravnoteže, čistoće, razlučivosti... No, to ne bi bilo dovoljno da ne postoji dobar umjetnički predložak. Kad je riječ o pjevačici Lyn Stanley svi su uvjeti za cjelovito i vrijedno glazbeno djelo zadovoljeni. Primjerice, za svaku je izvedbu pomno odabrala suradnike, a to su isti glazbenici kako na prethodnom CD-u. Posebice su joj važni pijanisti i zato ih je sve nabrojala na naslovnici albuma, a oni su Mike Garson, Tamir Hendelman i Christian Jacob. No jednako su važni i ostali: trubač Chuck Findley, tenor saksofonist Rickey Woodard, trombonist Bob McChesney, kontrabasist Chuck Berghofer, bubnjari Ray Brinker, Bernie Dresel i Joe LaBarbera te udaraljkaš Luis Conte. Također, u cilju postizanja nježnijih boja i ugođaja u nekim su izvedbama zastupljeni usni harmonikaš Hendrik Meurkens i harfistice Corky Hale i Carol Robbins, kao i gudači budipeštanske filharmonije, naravno uz orkestracije probranih aranžera. I pjesme su pažljivo birane. Nastavak je to predstavljanja najboljeg iz američke pjesmarice popularne glazbe. Među ostalima to su “Makin' Whoopee”, “Over the Rainbow”, “How Deep is the Ocean?”, “Angel Eyes”, “Smiles” i “How Insensitive”. Otpjevala ih je rutinirano, ali i osjećajno, nježno, profinjeno, na poseban, njezin način.

Davor Hrvoj