3

Urbanu za novi album treba po pet i više godina, ali njegovim pulskim susjedima treba dobrih devet. Iako omjer govori 1 : 1,8; to nažalost ne znači i 1: 1,8 u kvaliteti, radiodifuziji, broju koncerata i prodaji. Kod nas, u Hrvatskoj, naravno da nije sve u prodaji.

 

Nešto je i u kvaliteti pjesama. Tu Dogma krivuda nekim čudnim hibridom elektro-popa s banalnim stihovima i happy-go-lucky aranžmanima. Odveć nervozni i nikotinu sklon slušatelj bi već ovdje disk izbacio van.

 

Ipak, Dogma koju pamte više po dvije pjesme (Fragola i Ljubavna iz nazad u dan) nego po dva albuma koliko imaju u portfelju, nije loš bend – daleko od tog. Samo, banalni stihovi (tipa Paparapa i njezini Ja mogu biti bilo tko,/ti možeš biti moje zlo/ zajedno mi se dobro… što? Jebemo?) uništavaju dobre instrumentalne podloge bez potrebe. Producent je trebao dovest` malo reda u sve to. Producent je Edi Cukarić.

 

Također, Dogma malo pjeva na hrvatskom, a malo na engleskom kao u Discocountry sa simpatičnim marševskim bubnjem, plesnim gruvom i bedastim tekstom ali na engleskom jeziku pa puno bolje zvuči. Tužno, ali istinito iliti sad, but true. Ovako, sa bilingualnim namjerama dobiven je kupus, a ne jednakopravna šansa za proboj i prema „unutra“ i prema van.

 

Totalno drugačija priča je vrlo dobar likovni omot albuma prošaran grainom na fotografijama i grunge brushevima iz CS4 te nečim što liči na logotip neobjašnjivo popularnog benda Tool.

 

Antonio Hadrović