Review
Vjerujući simbolici, broj 3 predstavlja temeljni broj. Pa tako tri izvršena dobra djela (u našem slučaju to su tri dobra albuma) osiguravaju uspjeh cjelokupnog projekta te istovremeno predstavljaju nerazdvojnu cjelinu.
Albumi koje spominjem u ovom kontekstu su njihov prvi (Wishbone Ash), treći (Argus) i peti (There's the Rub)
Njihov zbroj je devet (1 + 3 + 5), a on podijeljen sa temeljnim brojem tri, opet daje taj magični broj.
Slučajnost?
Slijedeća indikativna činjenica je da na svakoj strani albuma postoje samo po TRI kompozicije.
Opet slučajnost?
Možda, no ovo su nedvojbeno njihova antologijska ostvarenja (i to ne samo po mom subjektivnom sudu).
Ujedno ovo je i njihov prvi album snimljen izvan UK, točnije sniman je u Floridi, pod producentskom palicom Billa Szymczyka, a ujedno i prvi album kojeg su odsvirali bez drugog gitariste Teda Turnera (zamjenio ga je sasvim uspješno Laurie Wisefield nekadašnji član grupe Home).
Omot je djelo legendarnog studija Hipgnosis i predstavlja igrača cricketa kako trlja lopticu prije izbacivanja. Naslov je inače preuzet iz Hamleta. Nastavak najpoznatije rečenice „To be or not to be …“ glasi: „To die , to sleep - perchanse to dream: ay, there's the rub“
There' s the rub je fraza koju možemo prevesti šatrovački kao „U tome je kvaka“ ili pak književno „U tom grmu leži zec“
A ta „kvaka“ ili taj „zec“ imali su sasvim posebna obilježja nedostupna mnogima. Wishbone Ash su svoju prvobitnu formulu odavno pretvorili u zlato. Kao iskusni alkemičari u svoj su atanor (lonac u kojem su alkemičari mješali svakog đavla ne bi li napravili zlato) kao temelj postavili svoj poznati i priznati smisao za lijepe i uhu uvijek ugodne harmonijske linije, te su kao „tajne začine“ dodali skroz jedinstveno i rijetko viđeno prebiranje prstiju po vratovima svojih gitara, a koheziono ljepilo svega toga bila je i više nego korektna, na momente i brilijantna ritam sekcija.
Hamletova dilema ipak nije bila njihova dilema. Ustrajnost u oblikovanju svog glazbenog izričaja prepoznata je kao originalni hard rock bukvar s pregrštom krasnih melodijskih linija, vrtoglavim i s ukusom doziranih gitarističkih dvoboja, pa su na osnovu toga priznati kao etablirano ime u svim rock enciklopedijama. Smisao za lijepo, ukusno slaganje oktava nije ih napustilo ni na ovom albumu.
Sama pomisao nadmašivanja uspjeha i kvalitete njihovog trećeg po redu (ujedno najboljeg) albuma Argus mnogima se činila nedostižnom, naročito nakon blijedog Wishbone four albuma.
Rijetko se kvalitetni albumi nizaju jedan za drugim, pa se ta „prirodna pojava“ dogodila i u ovom slučaju.
There' s the rub je uradak koji osvaja iz prve. Svojevrsni medley brzih ritmova i laganica otvara poletna Silver shoes , pjesma o teškom putu kojeg žena treba prevaliti do zvjezdanog statusa. Wieslieldova gitara se savršeno uklapa u cjelokupnu zvučnu sliku, dajući ovoj kompoziciji status nezaobilaznog koncertnog izvođenja. Zavodljivi riff jedan je od njihovih najpamtljivijih.
Urnebesna Dont' Come Back njihova je tipična kockica izvađena iz matričnog obrasca i prezentirana po receptu kojeg oni to rade najbolje: dvije gitare, bas i bubanj ala Wishbone ash.
A stranu zatvara nesumnjivo jedna od najljepših balada rocka uopće, predivna Persephone sa tako predivno složenim gitarskim solima koji ravnopravno idu uz bok najljepšim solima u povijesti rocka kao što su ona iz. Stairway To Heaven ili Comfortly Numb.
Perzefona je bila kći Zeusa i Demetre, na nesreću oteta od boga podzemlja Hada. Legenda kađe da tko jednom uđe u Had, taj više ne izlazi.No Hadova ljubav prema njoj je ipak učinila iznimku, tako je Perzefona pola godine provodila u tami, pola na vanjskom svijetu. Ustvari skrivena poruka ovih versa priča je o završetku karijere umjetnika – ustvari simbolično prikazuje raskid s dosadašnjim gitaristom Ted Turnerom.
Dodatni lirski štih nadopunjuje zvuk mandoline, dok klavijature nenametljivo podržavaju glavnu gitarsku nit.
Ne sjećam se toliko epike i lirike istovremeno na jednom mjestu. Za ovu kompoziciju nema smisla dodavati patetične i panegerične atribute, ovo je naprosto savršen spoj melodije, gitarskih dionica i pri kraju impresivnog basa.Po mom skromnom sudu – njihov nedostižni vrhunac.
B stranu otvara mali tribute njihovom novom gitaristi. Naime, Laurie Wisefield nosi sa sobom očiti country rock background, stoga je ovo pravo malo (i opet nadasve kvaliteno) osvježenje.
Svojevrsni nastavak takvog ugođaja nalazimo i u slijedećoj Lady Jay, u kojoj vokali tako podsjećaju na vokalne složence kakve su znali raditi Crosby,Stills,nash & Young a zvuk banja samo nadopunjuje atmosferu.
Ovo je balada o nesretnoj ljubavi jedne seljanke imenom Kitty Jay i plemića iz 18 stoljeća.Ona je ostala trudna, a s obzirom na nemilosrdne društvene barijere spas je pronašla u samoubojstvu. Plemić nije ostao imun na takav razvoj događaja, te je stalno nosio cvijeće na njen grob. Legenda iz Dartmoora (Devon) kaže kako je i nakon njegove smrti na njenom grobu cvijeće raslo nanovo i nanovo.
Ovo je ona vrsta kompozicije kada jednostavno treba zatvoriti oči i prepustiti tok svijesti ljepoti, atmosferi koju nam nudi.
I na samom kraju instrumentalna F.U.B.B. svojevrsna „zezalica“ nastala iz više jamova.
Gitare na momente podsjećaju na zvuk fanfara koje nagovješćuju dramatičnost onoga što slijedi. A to su jedinstveno odsvirana sola na način da oba gitarista paralelno sviraju iste note, s ubjedljivom rolom na basu na samom početku i kraju..
Bilo je kontroverzi oko značenja ove krilatice, na kraju je misterij riješen i doslovno znači : Fucked Up Beyond Belief. Ne znam što ih je to zaj… do daske, no mogu zamisliti što bi tek bilo da ih nije tako zaj…
I da se vratim na početak, ovaj album nezamjenjivo pripada njihovom „svetom trojstvu“ koje ih je etabliralo kao nadasve originalan i jedinstven band za kojeg uvijek treba odvojiti trenutke pažnje. Jer oni to iskreno zaslužuju!!
Đorđe Škarica
« Argus 
