MC
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Prosinac 1985
Format Albumi
Vrsta Jazz
Dodano Srijeda, 03 Kolovoz 2022
Žanr Jazz
Length 39:05
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2022
Država Hrvatska
Etiketa Croatia Records / Jugoton
Catalog Number LP6112043 / LSY 66253
Edition details objavljeno: 19.12.1985. (original); producent: Dubravko Majnarić; snimano u Zagrebu 20.10.1985.
Tags Croatia Records Jugoton Boško Petrović Dubravko Majnarić

Review

Uzbudljiva jazz priča o zamišljenom zelenom jastogu

Grad Zagreb je odigrao važnu ulogu u životu Boška Petrovića, ali i njegovoj karijeri. Posebice mu je blizak bio Zagreb noću. Pupot mnogih drugih umjetnika svom je gradu posvetio i neka djela, primjerice skladbe “Zagreb by Night” i “To Zagreb with Love”. Iznimno su mu važni bili zagrebački klubovi. Utisnuo je svoj pečat u mnogima od njih. U nekima je pronalazio utočište, a neki su bili stožeri za pokretanje njegovih akcija, za realizaciju njegovih, ponekad nekonvencionalnih akcija. Bio je to Lapidarij, poslije Kulušić i naposlijetku njegov B.P. Club. Nešto slično bio je restoran Tiffany, iako u njemu nije svirao. Koristio ga je kao bazu za druge vrste užitaka, one gastronomske prirode, ali i mjesto u kojem je u opuštenoj atmosferi mogao razgovarati i razmjenjivati iskustva s prijateljima, nerijetko s umjetnicima,m a posebice sa slavnim jazz glazbenicima od kojih je mnoge dovodio u Hrvatsku. Tamo je šarmirao i trojicu glazbenika s kojima je 20. listopada 1985. snimio ovu ploču znakovitog naziva. Naime, nazvao ju je po svojoj skladbi “Tiffany Girl”, jednoj od onih Boškovih iza kojih se krije neka priča. No, ova je najzagonetnija. Iz naslova možemo tek naslutiti koja ga je to djevojka očarala u Tiffaniju. Njegovi prijatelji se još uvijek upuštaju u rasprave pokušavajući dokučiti o kojoj se dami radi, ali sve se svodi na nagađanja. Tek neki s velikom sigurnošću tvrde da znaju koja je to dama na naslovnici ploče. Napravio ju je naš slavni Ivan Picelj, jedan od vrhunskih likovnih umjetnika s kojima je Boško prijateljevao i koji su radili naslovnice za njegove albume. I o toj djevojci postoji priča, ali ona nije za javnost, samo za uži krug njemu odanih jazz vitezova koji su se zakleli da će tajnu odnijeti sa sobom u grob.

Već na samom početku preslušavanja albuma možemo naslutiti da se radi o uzbudljivoj glazbi, nečem posebnom, u duhu klupskih nastupa na kojima glazbenici ostvaruju blizak odnos s publikom, bez lažne uglađenosti. Jedino što je uglađeno i elegantno sama je glazba. “Yeah, aaaaa” - čuje se uzvik Boška Petrovića nakon odsvirane prve skladbe. Pokazatelj je to silnog veselja koje je vladalo na tom snimanju, ali i opuštenosti glazbenika koji u ovoj postavi inače nisu svirali zajedno. Zapravo, svirali su tek ponekad, u posebnim situacijama. Album je rezultat Boškove suradnje s pijanistom Kennyjem Drewom, kontrabasistom Peterom Herbertom i bubnjarem Alvinom Queenom. Nije to bilo slučajno. Naime tijekom svoje karijere Boško je ostvario suradnje s velikanima jazza kao što su John Lewis, Clark Terry, Ernie Wilkins, Art Farmer, Joe Pass, Buck Clayton, Johnny Griffin, Buddy de Franco, James Newton i mnogi drugi.

Izvedbe se doimaju uvjerljivima i opuštenima, kao da svira njegov stalni bend. Naime, mogao je svirati s bilo kojim svjetskim glazbenikom, dok god je glazba bila u stilskim okvirima u kojima se ugodno osjećao, dakle u mainstream jazzu, iako su u njegovom stvaralaštvu bili zastupljeni razni podžanrovi jazza. Intencije Boška Petrovića i ovih glazbenika najbolje je objasnio sam Alvin Queen u jednom od naših razgovora. “Kao prvo, “It Don't Mean a Thing If It Ain't Got That Swing” (glasovita skladba Dukea Ellingtona, op.a.). Kao drugo, nastojimo ugoditi ljudima svim sposobnostima i znanjem koje imamo. Nudimo opuštanje u dobroj glazbi. Glazbom želimo obuhvatiti i obuzeti slušatelje. Volim svirati shuffle, pokrenuti publiku. Uspiješ li pokrenuti publiku, možeš činiti što god želiš. Trebamo pronaći način da budemo iskreni prema sebi, jer slušatelji osjete kad nisi iskren.”

Hey, juiceman!

Boško je obožavao Alvina, bubnjara koji je tijekom karijere ostvario suradnje s poznatim glazbenicima kao što su Ruth Brown, Don Pullen, Wild Bill Davis, Benny Green, Billy Cobham, Horace Silver, George Benson, Charles Tolliver, Michael Brecker, Oscar Peterson, George Coleman i drugi. S njim je prijateljevao u raznim situacijama. “On je bubnjar koji s lakoćom svira moje omiljene stilove, mješavinu Kennyja Clarkea, Arta Blakeyja i Phillyja Joea Jonesa”, rekao je Boško u jednom od naših razgovora. “Isto tako suptilno, s puno neskrivenog veselja, svira tiho s metlicama. Uostalom on je u triju Oscara Petersona naslijedio Martina Drewa, mojeg, ali i favorita Primoža Grašića te posebice Maria Mavrina. Upoznao sam ga za vrijeme mog jednogodišnjeg boravka u Münchenu. U jednom trenutku, za vrijeme svoje europske turneje, u klub Domicile dolazi mladi, već afirmirani kvartet pijanista Cedara Waltona, ravno iz New Yorka. Bubnjar Alvin Queen - mislim da je tada imao jedva devetnaest godina - svira k'o Bog, a poslije svirke se s društvom instalira za šankom i udri do zore. Tjedan prođe i kvartet ode dalje. Ne vidim se i ne čujem s Alvinom možda petnaest godina, a onda iznenada naletim na njega 1985. u predvorju hotela u Vossu u Norveškoj gdje s B.P. Conventionom sviram na festivalu u sklopu male norveške turneje od četiri ili pet koncerata. Srdačno se pozdravimo i ja, naravno, odmah predložim da razgovor nastavimo na šanku. “No, man, thanks, but I don’t drink since the European tour when we met”, govori mi, a ja ne mogu vjerovati. - “Ma daj! Ozbiljno? Zašto?” Tada mi je ispričao da je tjedan dana poslije Münchena isti kvartet svirao u Francuskoj. Sviraju posljednju večer u klubu u Lyonu, a onda prelaze u Englesku. Cedar mu je već nekoliko puta prigovorio zbog prečestog i predugog boravka na šanku, ali mladost traži svoje. Priča mi kako su baš te večeri u Lyonu svirali fantastično, a bili su inspirirani jer su upravo dobili telegram iz New Yorka da po povratku idu ravno u studio snimiti ploču. Ukratko, sretno dijete se zaigralo i kad se drugo jutro probudilo... “Vraga jutro”, kaže Alvin. “Bilo je već jedan sat popodne.” Shvatio je da je ostatak banda otišao za Englesku ne čekajući ga. Na recepciji poruka: “Ako do sutra u osamnaest nula nula budeš u Ronnie Scott’s Clubu, ostaješ u bandu, inače good bye!” Priča Alvin kako je na brzinu pregledao džepove i ustanovio da nema više od desetak dolara. Puno premalo za kartu do Londona. Ne samo da nema novce nego nema više ni sjajnih, “vjernih” prijatelja koji su na njegov račun sinoć jahali kroz noć. Preostalo mu je jedino da nagovori vlasnika kluba da za bijednu lovu otkupi njegove nove Gretsch bubnjeve kako bi skucao novac za kartu. “Otada, dragi moj, nisam popio ni kapi alkohola, niti namjeravam”, kaže mi. “Apple juice for me, and a glass of good wine for my friend!” naručuje barmenu. Otada, pa sve do danas, gotovo da ne prođe godina dana da negdje ne sviram s Alvinom, ali mirne savjesti mogu posvjedočiti da alkohol više nije ni taknuo. Kad dođe u B.P. Club, već s vrata onako glasno i veselo urla: “Hey, juiceman”, što je njegovo novo ime za barmena, “give me some good fruit juice!” To je moj Alvin.”

Kreativni potencijal

Na njegovoj listi pijanista u samom vrhu bio je Kenny Drew. “Osim što je svirao s Charliejem Parkerom - svi jazz-muzičari koji su svirali s Charliejem Parkeom imaju neku vrstu Legije časti! - Kenny Drew je puno svirao i družio se s mojim dragim prijateljem Johnnyjem Griffinom”, pričao mi je Boško. “S Kennyjem me upoznao Niels-Henning Ørsted Pedersen koji je, po vlastitom priznanju, radije svirao s njim nego s Oscarom Petersonom. Tvrdio je da je Oscar Peterson apsolutno najveći jazz-pijanist, ali da Kenny svira dublje, da kod njega ima više glazbe! Kenny je počeo redovito dolaziti u B.P. Club u triju s N.H.Ø.P.-om i Alvinom Queenom. To su bili nezaboravni koncerti, nasreću neki i snimljeni. Vrlo brzo sprijateljio se s većinom stalnih “jazz-pacijenata” koji su redovito dolazili u klub da ga slušaju. Jedan od njih je i zagrebački pijanist i ljubitelj jazza Branko Bulić Bula.” Bula je poznat kao duhovit pripovjedač, a jedna od svima omiljenih priča je upravo ona o Kennyju Drewu. “Jedne večeri u klubu svira trio”, priča Bula. “Sviraju izvanredno! Naročito Kenny. Sviraju jedan, pa drugi, pa treći bis, ali publika ne odustaje: “Hoćemo još! We want more!” odjekuje klubom. Alvin je međutim, već na putu za hotel. Niels čeka za šankom omiljenu kombinaciju grapa-pivo, a Kenny sjeda za muzičarski stol gdje sjedim i ja. Sjedi vidno iscrpljen, tupo bulji u pod i ne miče se. Evo, mislim ja, to je to. Umjetnik je dao sve od sebe i sad je potpuno prazan. Prilazi mu Boško i nešto mu govori, a Kenny se diže i sjeda za klavir te sam svira baladu “You Don’t Know What Love is”. Svira briljantno! U klubu tajac, meni krenu suze, čak i Niels ostavi svoje piće i sluša. Kenny završava i ostaje sjediti na klavirskom stolcu. U klubu urnebes! Prilazim Nielsu i kažem: “To je to! Veliki je umjetnik dao sve od sebe. Ne može se niti dići sa stolca.” - “Da”, veli Niels, “veliki je umjetnik drven ko batina. Daj mi, molim te, pomozi da ga odvedemo do hotela.” To je bio Kenny Drew.” Sjećajući se Drewa i snimanja albuma “Tiffany Girl” Boško je rekao: “Kenny ruča kod mene prije nego što trebamo otići u studio gdje snimamo ploču. Poslije ručka zovem ga u sobu da mu na klaviru demonstriram četiri kompozicije koje ćemo snimati s Alvinom Queenom i mladim basistom Peterom Herbertom. Nudim mu da sjedne do mene za klavir, ali on bira fotelju iza mojih leđa. “Samo ti sviraj! Ja u ruci imam svoju dionicu i pratim te od takta do takta.” Završim svoju demonstraciju i pitam: “Jel’ sve jasno?”. Kenny šuti. Okrenem se i vidim da duboko spava, a note su na podu. Jurimo u studio i od tri do šest briljantno i bez greške snimio je kompletan materijal. Naravno, Kenny je fantastičan!”

Ne samo da je ostvarivao suradnje s velikanima jazza kao što je Kenny Drew, Boško im je bio ravnopravan partner. Zapravo u tim poticajnim situacijama njegov se kreativni potencijal mogao u potpunosti rasplamsati. Da, koliko god je ovo bila suradnja ravnopravnih kolega, on je bio taj koji je preuzeo inicijativu, kao i mnogo puta do tad. Naime, zbog njegove reputacije, ali i osobnosti drugi su glazbenici prihvaćali takav stav, nerijetko i tražili da on vodi. Bio je rođeni vođa, posebice kad je bio na vlastitom terenu.

Prirodno i zavodljivo

Koliko god je znao šarmirati velikane jazza, one koji su stvarali povijest te glazbe, i ostvarivao suradnje s njima, Boško je poput kakvog NBA skauta imao nos za mlade, naderene glazbenike. To se očitovalo u njegovom pedagoškom radu, ali i u organizaciji koncerata, primjerice na Ljetnoj jazz školi Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu, ali i u B.P. Clubu gdje je sustavno predstavljao naše mlade jazz glazbenike. Tako je, još prije nego je otvorio B.P. Club, nanjušio i tada dvadesetpetogodišnjeg austrijskog kontrabasista Petera Herberta koji se sjajno uklopio u suradnju s ovim prekaljenim, svim mastima premazanim jazz pustolovima. Godinu dana poslije snimanja ovog albuma, kad sam sa suradnicima pripremao koncert u Kulušiću obilježavajući 101. emisiju Jazz štanda na Radiju 101, ukrali smo mu Petera i uključili ga u sastav koji smo sami oformili za tu priliku. Svirao je uz saksofoniste Allana Praskina i Sašu Nestorovića, pijanista Dejana Pečenka i bubnjara Krunu Levačića te goste performere: slikara Zoltana Bičkeia i balerinu Leu Tolnai. Naravno i Boško je svirao te večeri u Kulušiću, ali pod svojim uvjetima. Rekao je: “Samo ako sviram prvi i ako je kratko, da poslije sa šanka mogu pratiti kako sviraju dječarci!” Tako je i bilo. Nakon što je godinama živio i djelovao u New Yorku, Peter Herbert se vratio u Austriju te je nedugo ponovno nastupio u Zagrebu, u klubu Močvara, kao član sastava Ivara Robana Križića koji je trenutno na doktoratu u Beču gdje su se upoznali.

Izvedbe na ovom albumu doimaju se poput jam sessiona, ali ne bilo kakvog. Naime, kao da je to jam session četvorice prijatelja koji su ih zajedno odsvirali bezbroj, koji se poznaju u dušu, koji znaju što će odvirati onaj drugi i prije nego to odsvira. Zapravo radi se o glazbenicima koji imaju isti ukus, koji glazbeno razmišljaju na isti način, koji su slušali iste ploče, koji uživaju u istoj glazbi. No ovako dobro ne bi bilo da nije zadovoljen još jedan uvjet – prijateljstvo. Naime, s ovim glazbenicima Boško je bio blizak prijatelj, s njima je razmjenjivao smijeh i suze, povjeravao im je svoju intimu... Sve to utjecalo je na uvjerljivost izvedbi. Očituje se to i u načinu na koji su snimili album – bila je dovoljna tek jedna ili najviše dvije izvedbe. Fascinantno je kako su kompatibilni, kako su zajedno, unutra, već u prvoj izvedbi na albumu, skladbi “Tiffany Girl”, iako ju donose u brzom tempu. Kao da slušamo jednog glazbenika, vrhunskog multiinstrumentalista koji svira imaginarno hibridno glazbalo zvano vibklavbasbub.

U toj, kao i u ostalim izvedbama, Boško se predstavlja vještim instrumentalistom zaokruženog, toplog tona i istančanog osjećaja za jazz. Kao da klizi vibrafonom, poput Freda Astaira plesnim podijem ili Ine Ray Hutton dirigirajući orkestrom, tako prirodno, zavodljivo. Slušajući ga osjećate radost muziciranja, gotovo možete vidjeti smješak zadovoljstva na njegovom licu, osjetiti kako žmarci prolaze njegovim tijelom, kako dobacuje suradnicima, podbada ih, potiče na uzbudljivu svirku. Ponekad su to bili tek neprimjetni znakovi, a ponekad otvoreno dovikivanje i gestikuliranje.

Boško je uvijek mudro birao skladbe za pojedinu prigodu. Dobro je znao kako treba osmisliti set listu za koncert u klubu, a kako za neki u koncertnoj dvorani, kako odabrati skladbe za pojedino snimanje, a svako je bilo pomno promišljeno. I u ovoj svaka je odabrana s razlogom i to tako da predstavi razne aspekte njegovog stvaralaštva. Naime, odrabrao je dva standarda, tri vlastite i jednu kao posvetu svom mentoru.

Nježna duša

Izvedba njegove skladbe “Green Lobster Dream” karakterističan je primjer Boškovog poimanja umjetnosti. Slušajući možete zamisliti da ste u nekom jazz klubu a prisutni ne mogu suspregnuti spontane reakcije, uzvike prema glazbenicima, bodrenje, izljeve oduševljenja. Boško je još jednom pokazao da blues osjeća kao svoju glazbu, da ga može svirati strastveno i uvjerljivo, kao što ga je, primjerice, u ranim danima svirao s velikanom te glazbe, pjevačem Big Joeom Turnerom. Osim toga uspio je ostvariti posebnu dramatiku, kao da pripovijeda tu uzbudljivu priču o zamišljenom jastogu koji se taj dan trebao pojaviti na njegovom tanjuru. Bio mu je dovoljan tek neznatan poticaj da razvije priču. Doima se kao da bismo iz te glazbe mogli osmisliti igrani film. Naravno, najbolje bi bilo da je Boško i redatelj, a ne samo scenarist. Iako se nije upustio u takve avanture, napisao je glazbu za nekoliko filmova. Osim toga, kako je bio poduzetna osoba, znao je kako pridobiti sponzore za svoje akcije. Tako je ovu skladbu preimenovao u jedan eksplicitno komercijalan naziv, kao što je i naziv ove ploče preimenovao u jedan također eksplicitno komercijalan, kad ju je u ograničenom broju primjeraka i s promijenjenom naslovnicom reizdao za svoju tada novoutemeljenu diskografsku kuću Jazzette Records.

Kad je riječ o jazz standardima kao što su “My Funny Valentine” i “Whisper Not”, Boško zapravo razotkriva svoj ukus. U tim izvedbama predstavlja se kao interpret koji s razumijevanjem tumači toliko puta svirana djela, ali i kao emotivac, nježna duša, glazbenik koji zna kako osjećaje pretvoriti u umjetnost. Naime, obožavao je Franka Sinatru i znao je tekstove svih tih standarda. Uživao je svirajući standarde s prvoklasnim glazbenicima kao što su ovi s kojima je snimio album “Tiffany Girl”.

Prva od dvije posvete je njegova skladba “Valse For Jazz Mama”, jedna od onih koje drugi glazbenici obožavaju svirati. Posveta je to Boškovoj majci koja je u njihovom domu ugostila nebrojene slavne jazziste, među ostalima i članove legendarnog Modern Jazz Quarteta. “That Slavic Smile” Johna Lewisa, vođe MJQ-a, emotivna je posveta mentoru, ovom glasovitom pijanistu i skladatelju koji je na Boška izvršio utjecaj na profesionalnom i privatnom planu. Naime, osim što mu je davao ključne savjete, Lewis je bio njegov prisan prijatelj koji je, između ostalog, oženio Zagrepčanku Mirjanu, a Boško je bio kum na vjenčanju. Upravo zahvaljujući njemu ostvario je mnoge međunarodne suradnje i nastupao na prestižnim jazz festivalima kao što je onaj u kalifornijskom Montereyu. Zato su njegove skladbe uvijek bile na Boškovom repertoaru. Ovo je tek jedna od njih.

U svakom slučaju album “Tiffany Girl” je biser hrvatske jazz diskografije koji nostalgično priziva stare dobre dane, a mlađim naraštajima pruža sjajan uvid u Boškovo stvaralaštvo, iako je to tek manji njegov dio. Zapravo Croatia Records bi trebao reizdati sve njegove albume, u stvari sve one koje još nije. Važno je to i zbog mlađih ljubitelja jazza, ali i glazbenika, ne samo da se upoznaju s baštinom nego i da shvate na kojim temeljima treba graditi suvremeni jazz jezik. Naime, na ovom primjeru možemo zaključiti da se hrvatski jazz razvijao zajedno sa svjetskim i to na raznim razinama: izvođačkoj, autorskoj, kreativnoj, surađivačkoj...

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 17. srpnja 2022.)

Hits 487
Boško Petrović Albumi Kronologija B.P. Collection » B.P. Collection

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



Hard Place proslavio 12-i rođendan


Klasična hrvatska četvorka +2 u Splitu


Partibrejkers obilježili velikih 40 godina


2Cellos se u rasprodanoj Areni


Kings of Convenience na tvrđavi sv.Mihovila


Pips, Chips & Videoclips na Šalati


Urban&4 na Sunčanoj strani Prisavlja


Hélène Grimaud nastupila na Ljubljanskom festivalu


Hladno pivo nastupilo u Karlovcu


Pixies na Zagrebačkom velesajmu


Kries dobro „izgorio“ u solinskoj Gradini


Vatra i Urban&4 na Danima piva


Richard Bona i „napolitanska mafija“ osvojili Makarsku


Švedski desant na Abbaziu


Tame Impala u Puli


Održan je kultni Viva La Pola! festival


Prepun amfiteatar u Puli ugostio legendarne Arctic Monkeys


Vlajternativa opet pobjeđuje


Amira Medunjanin u Puli


S.A.R.S. i Bajaga s instruktorima na Adria Summer Festivalu