A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | We Stand As One | 4:16 | ||||
2 | Coat Of Arms | 7:55 | ||||
3 | Empty Man | 5:17 | ||||
4 | Floreana | 5:14 | ||||
5 | Drive | 4:55 | ||||
6 | It’s Only You I See | 7:35 | ||||
7 | Too Cool For AC | 4:51 | ||||
8 | Back In The Day | 4:46 | ||||
9 | Deja Vu | 4:07 | ||||
10 | When The Love Is Shared | 4:21 | ||||
11 | Personal Halloween | 5:38 |
U korijenu svakog početka bilo kojeg glazbenika stanuje strah. Jednom kada se strah oslobodi tada nastaje priča: svijetla, tamna, uspješna ili tragična.
A ovo je njihova priča koja je imala sretan početak. Na jednom tulumu Andy Powell je uključio gitaru u pojačalo, te odsvirao par akorda s Ritchie Blackmorom – ostatak je poznat.
Iz anonimnosti (uobičajene startne pozicije za mnoge) nakon preseljenja u London i bjesomučnog koncertiranja izdaju prvi album s prilično jednostavnim blues/rock sadržajem. Od ostatka sličnih bendova ističe ih dvojac gitarista (Andy Powell i Ted Turner) koji su ubrzo stekli zanimanje i kritike i publike, pa su ubrzo proglašeni novim Jimmy Pageom i Jeff Beckom.
Prvijenac s dvije dugometražne skladbe otkrio je sve njihove prednosti i mane: nekontroliranu rock/blues galamu svojstvenu 70-tim godinama uspjeli su obuzdati u primjerene harmonijske linije boldane odličnim gitarskim dvobojima; mane se očituju u njihovim slabim stranama – relativno neuvjerljivim vokalima i nedostatkom osobne karizmatičnosti.
Uspjeh je došao sa trećim albumom, Argus je bio prepun konzistentnog, ujedno kvalitetnog i pamtljivog materijala koji je trasirao nastavak karijere u kojoj je ,nota bene bilo svega i svačega (treba izdvojiti album There's the Rub sa fenomenalnom „Persephone“ koja je iznjedrila jedan od najljepših gitarskih sola britanskog rocka.) Svakako treba napomenuti i njihov utjecaj na razvoj brojnih bendova ( Thin Lizzy, Iron Maiden). Steve Harris je svojevremeno izjavio da je za razumijevanje Maidenovih ranih gitarskih harmonija ključan upravo Argus.
Siguran sam da svaki bend koji iza sebe ima 50 godišnju karijeru osim iskustava, očekivanog zamora materijala, željom da se ne padne u zaborav još uvijek posjeduje inspiraciju, potrebnu drskost i sposobnost pisanja uhu ugodnih tema koje uvijek imaju potrebnu publiku.
Upravo se takva situacija opetovala na ovom uratku, 26-tom u njihovoj karijeri. Prepoznatljiv, zaštitni znak, gotovo pionirski obol britanskom rocku kroz dvoboje dvije gitare, sasvim neovisne bas dionice, pregršt melodijskih linija, aranžmani koji otvaraju prostor za nesagledive igre jamminga. Ukratko uspješno je revitaliziran klasičan zvuk rocka, zahvaljujući u prvom redu jedinom iz originalne postave – Andyju Powellu kojem društvo u gitarskim dvobojima čini Mark Abrahams, uz svesrdnu pomoć Boba Skeata (bas) i Joea Crabtreea (bubanj).
Otvarajuća „We Stand As One“ apsolutna je evokacija njihove glazbene genetike i to one najreprezentativnije poput „The Warrior“ sa albuma Argus, pjesma koja ima sve potrebne atribute pravog, rasnog rocka - odličan riff, poznati harmonijski šarm, lijepe gitarske skale, odličnu gradaciju i sasvim korektne vokale.Ukratko pjesma koja svojom kvalitetom dokazuje njihovu blistavu povijest.
„Empty Man“ možemo s lakoćom usporediti sa električnim folk ugođajima koje su s lakoćom svojevremeno isporučivali Deep Purple ili Uriah Heep („Lady In Black“). Odlična pjesma, koja naizgled ostavlja dojam lakoće svog nastajanja sa poslovično dobrim gitarama i cjelokupnim aranžmanom.
Kada si u stanju usprkos svojim pozamašnim godinama iz osobne iskaznice napisati pjesmu kao što je „It's Only You I See“ onda za sebe s punim pravom možeš kazati da imaš velike cojones. Ovo je apsolutno pjesma iz njihovih najboljih dana koja punopravno staje uz bok sa „Throw Down The Sword“ i „Persephone“.
Pravu rokiju s lakoćom je pronaći u „Back In The Day“, gitare koje pršte, ritam koji melje, atmosfera koje te ne ostavlja ravnodušnim čije ovu pjesmu idealnim favoritom za izvođenje u živo.
Pastoralna „Deja-Vu“ sasvim je potrebno obogatila ovaj album svojom lijepom melodijom, ugodnim (opet) gitarama.
Opetovano,koncentrirano slušanje udarnog trojca „We Stand As One“, „Back In The Day“, te naročito „It's Only You I See“ sasvim sigurno predstavljaju mjesto gdje zabava nikada ne prestaje.
Ukratko, ima puno tragova koji asociraju na njihove dane slave i ponosa, što u principu i nije tako loše. Album je živi dokaz njihove tradicionalne paradigme očitovane kroz zarazne melodije, odličnu svirku, aranžmane i produkciju. I da, kroz još uvijek nevjerojatno svježe i uzbudljive gitarske dvoboje.
Kaže se da je ponavljanje majka mudrosti. Da, ako to nije bezočno, drsko prepisivanje povijesti. Unatoč mojoj subjektivnoj simpatiji prema ovom bendu ipak mogu objektivno kazati da im je u odnosu na prethodne uratke ovo pun pogodak čije će valoriziranje dostići svoj vrhunac u živim prezentacijama koje će zastupljeni materijal odvući u novi život, u nove konstrukcije.
Zašto?
Zato što su koncerti oduvijek bili njihov forte.
Đorđe Škarica
« There's the Rub | Wishbone Ash Albumi Kronologija |