Review
Mladi islandski skladatelj već nekoliko godina oduševljava svojom melankoličnom minimalističkom neoklasikom i nježnim aranžmanima za klavir, gudaći kvartet i ambijentalnu elektoniku. S prvim albumom “Eulogy For Evolution”, kojim se predstavio široj slušateljskoj publici, i nešto kraćim, ali instrumentalno bogatijim i razvijenijim EP-om “Variations of Static”, dao je uvid u smjer kojim će se kretati unutar glazbenih tokova u godinama koje slijede. Nakon definiranog “...and they have escaped the weight of darkness” (koji je svojedobno predstavio i zagrebačkoj publici 2008. godine), eksperimentiranje s klasičnim instrumentima i aranžmanima nastavilo se i na mini albumima “Found Songs” i “Living Room Songs”, a završilo posljednjim studijskim albumom, na kojem uvodi i vokalistu Arnóra Dana, “For Now I Am Winter”, a još uvijek ostaje i njegovo najbolje glazbeno ostvarenje. U međuvremenu se upustio i u skladanje filmske glazbe (od kojih se posebno ističe soundtrack za iznimno popularnu britansku seriju “Broadchurch”). Ólafur je u još ranim danima svog stvaralačkog rada tvrdio kako želi približiti klasičnu glazbu mlađoj publici, na način da svoje vlastite autorske skladbe obogaćuje elementima iz suvremene glazbe (elektronikom, bubnjevima, električnim gitarama), no zapravo i samim progresivnim formiranjem skladbe koje neodoljivo podsjeća na indie rock.
Ove godine Ólafur se vraća s novim eksperimentom vrlo jednostavnog naziva “The Chopin Project”, ostvarenog u suradnji s vrhunskom pijanisticom japansko-njemačkog porijekla Alice Sarom Ott, čije uživljeno i emotivno nabijeno sviranje Chopinovih skladbi za klavir plijeni pozornost Youtube publike. Kombinacija glazbenika ovdje nije slučajna, naime, Ólafur navodi kako, iako je pohađao glazbenu školu, nikada nije naučio svirati kompliciranije skladbe poznatih svjetskih skladatelja već samo svoja autorska djela. Na albumu je taj posao preuzela mlada pijanistica, a njihov zajednički cilj bio je osuvremeniti Chopinove skladbe, rearanžirati ih i obogatiti svojim mikroglazbenim detaljima te uvesti nove instrumente u partituru kako bi im se dala određena nota svježine. Sličnu zamisao ostvario je i Max Richter na svom albumu “Recomposed by Max Richter: Vivaldi, The Four Seasons”, no čini mi se, mnogo uspješnije od islandsko-japansko/njemačkog dvojca.
“Verses” je prva skladba na albumu, koja fino uvodi u zamišljeni glazbeni krajolik tugaljivim gudaćim kvartetom, odajući detalje iz Chopinove Piano Sonate No.3 (Largo), koja se nadovezuje na početnu skladbu u rearanžiranom obliku za klavir. Skladba djeluje nekako improvizatorski, čujemo pozadinske zvukove prostorije i prigušene povremene uzdisaje pijanistice (posebno osjetno na “Eyes Shut - Nocturne in C Minor”), a to je upravo bila i početna ideja glazbenika; oživjeti Chopinovu glazbu na način da ne bude savršeno izvedena već da se prilikom slušanja njihovog projekta dobije osjećaj humanosti glazbe. Svakako je divna izvedba violinistice na “Nocturne in C Sharp Minor”, inače skladbe predviđene za sviranje na klaviru. Notabilne skladbe su i ”Reminescence” te “Letters of a Traveller”, na kojima utjecaj Ólafurovog melankoličnog genija najviše dolazi do izražaja, a svojom sanjivom zaraznošću naprosto očaravaju i tjeraju na kontemplaciju.
Ipak, na kraju slušanja ostaje neki dojam praznine, misao kako se Chopinovo naslijeđe moglo obraditi mnogo bolje u smislu da su se postojeće skladbe mogle preoblikovati mnogo zanimljivije i bogatije, otvoriti prostor elektronici i orkestru, koji bi projekt podigli na višu razinu. Dvojac se dosta čvrsto držao Chopinovih partitura, s neznatnim odmacima od iste, što nije bio slučaj kod Maxa Richtera kada se uhvatio u koštac s Vivaldijevim godišnjim dobima i čiji je konačni rezultat bio mnogo kompaktiniji i davao dojam iskonskog djela.
Sve u svemu, “The Chopin Project” nam otkriva pozadinu Ólafurovog rada, temelj njegovog skladanja i inspiracije; za Chopina i sam kaže kako se njegove glazbe najviše sjeća iz djetinjstva jer je uvijek odzvanjala prostorijama kuće. U tom kontekstu je ovaj projekt samo jedan djelić slagalice u opusu skladatelja od kojeg ćemo u budućnosti očekivati sve više.
Hrvoje Havaić
