Review
S nemalim zakašnjenjem došao je red da osluhnemo i što nam je iznimno talentirana (koliko i samozatajna) izraelsko-nizozemska kantautorica s francuskom i američkom adresom, Keren Ann, ponudila nakon petogodišnje diskografske stanke. Da, "You're Gonna Get Love" dolazi čak pet godina nakon više nego solidnog "101", na kojem je svom slatko-sjetnom inteligentnom popu s francuskim začinima dodala mrvicu više sintetičkih bordura i zaigranih nijansi; u međuvremenu teško da je Keren Ann ljenčarila, jer je uz nemalen doprinos soundtracku izraelskog filma "Yossi" i rodila svoje prvo dijete. Majčinstvo je zasigurno ostavilo i snažan trag na novom albumu, makar u metodologiji.
A njezin sedmi album opet malčice smiruje loptu felšanu prethodnikom. "You're Gonna Get Love" zbirka je nježno pjevanih pjesama provučenih tiho tutnjajućim basevima i nenametljivim gudačima, elegantno protegnutih između organskoga i sintetičnoga. Od uvodne, naslovne pjesme raskošnoga aranžmana u kojem priziva u sjećanje Nancy Sinatra, preko patinaste, synthovima i gudačima podcrtane pop-melankolije "Where Did You Go?", nešto brže "Easy Money", koja priziva "Sugar Mamu" s prethodnog albuma, i zanimljivog iščitavanja bluesa u prikladno nazvanoj "My Man is Wanted But I Ain't Gonna Turn Him In" do sofisticirane završnice s "You Have It All to Lose", nova se zbirka pjesama Keren Ann Zeidel prostire pravocrtno, gotovo monotonim pokretima, ali sa stilom i sigurnošću dokazane autorice i izvođačice.
Tako na "You're Gonna Get Love" nećemo dobiti nikakav posebno bitan iskorak iz onoga na što nas je ova samozatajna kantautorica naviknula. I ta ljubav zagarantirana naslovom doima se kao kakva autoričina teško izborena stečevina, iskustvo kojeg još uvijek razabire po rukama i u pametnim stihovima obrazlaže svima koji imaju volje poslušati. Jer, kao ni dosad, ovo nije glazba koja će vas vući za rukav; Keren Ann nije lice s naslovnica ni manipulatorica u pristupu glazbi, toliko da se doima poput kakvog sepia lika iz glazbene prošlosti. Kako "You're Gonna Get Love" vrlo slabo odudara od u startu definiranog tempa i ugođaja te na trenutke opasno zalazi u monotoniju (primjerice, kad nakon spomenutog, obećavajućeg derivata bluesa "My Man is Wanted But I Ain't Gonna Turn Him In", nastavi sa sporogorućom "You Knew Me Then"), te se karakteristike mogu učiniti manama, odnosno, autorskom nespretnošću, ali to mlada majka samo slijedi svoje trenutne mogućnosti, pametno ne pokušavajući pobjeći od sebe, bar za ovu prigodu ne. Oni koji je do sada nisu "ubrali", neće se prikačiti ni sada; mi ostali možemo slušati i slušati, usput se nadajući da će nas između redaka ipak dočekati kakvo iznenađenje ili da će uslijediti bar na idućem, nadamo se, skorom albumu.
Toni Matošin
« 101 
