Review
Ako je ikome spoj sreće i upornosti donio pozitivan pomak u karijeri onda su reprezentativan primjer nalaženja na pravom mjestu u pravom trenutku upravo tri momka iz Teksasa, najpoznatije brade u šarolikoj rock familiji. A brade nisu bile slučajan izbor, već vješto odabran PR za privlačenje pažnje, nešto poput trika kojeg je patentirao A.Hitchcock u svojim filmovima.
Zašto sreće? Sretna prilika ukazala se na jednom koncertu Jimmy Hendrixa kojom prilikom je zagrijavanje publike pripalo bendu Moving Sidewalks, kada je gitarski meštar izjavio da Billy Gibbonsa smatra jednim od najtalentiranijih mladih gitarista u SAD. Polaskan takvim komplimentom Gibbons odlazi iz benda i traži novu postavu (prvi se javio Frank Beard koji preporučuje Dusty Hilla), pa je tako utrt trnoviti put šampiona teksaškog rocka, poznatih po svojim Nudie's Rodeo Tailors odijelima, golemim šeširima iz kojih bi se bez problema mogao napojiti vrlo žedan konj,te prepoznatljivim kaubojskim čizmama.
Zašto upornosti? Pa zato što je njihov početak novonastale grupe vezan uz najnezgodniju poziciju – mjesto predgrupe. Prčeviti, kako teksašani znaju biti, svojih pet minuta su iskorištavali na najbolji način, naime nakon prvog bisa, došao je drugi, pa treći, pa… što je glavne atrakcije večeri dovodilo do ludila. I tako u nedogled, pa ih nitko više nije htio uzeti kao predgrupu. Što reći nego izvrstan PR.
Početak samostalne karijere bio je pun nadahnuća koje su pronašli u bluesu i R'n'B jugozapada SAD zastupljenog eminentnim imenima poput Robert Johnsona, John Lee Hookera, Lightnin' Hopkinsa ili B.B.Kinga, ali nikako nije bio niti malo ugodan i lagan.
Trebalo je dosta vremena da se prvotna odbojnost i nezainteresiranost publike pretvori u postupno stjecanje ugleda, prvenstveno stečenog u naporu i energiji koje su bezrezervno davali na svakom koncertu. Ne znam je li vam poznata činjenica da su se prije usvajanja aktualnog imena razmatrale opcije ZZ Hill i ZZ Brown.
Prvi hit singl „LaGrange“ (sa albuma Tres Hombres) proširuje njihovu popularnost diljem SAD, pa je bend do izlaska svog 4 albuma Fandango kroz svega 18 mjeseci postao jedna od vodećih koncertnih atrakcija. Jedna strana tog albuma snimljena je u studiju, a druga na koncertu u slavnoj njuorleanskoj dvorani Warehouse. Sa te strane treba izdvojiti kompoziciju „Thunderbird“ koja je postala koncertni standard.
Osvojivši Ameriku, ostatak svijeta im je bio na pladnju. Ova zbirka pjesama nastala je s njihovih skitanja po kontinentima. Zastupljeni su živi nastupi iz 13 gradova; NY, London, Paris, Chicago, San Paulo...
Pojavom ovakvih uradaka opravdano se postavljaju pitanja u vezi sa svrhom izdavanja. Tako smo mi poveli jedan imaginarni razgovorčić na tu temu, naime na postavljeno pitanje: „zašto ste se odlučili na ovakav koncept, a ne na novi materijal“, dobio sam slijedeće odgovore:
Frank Beard – „nemam pojma, ovo nam je nametnula diskografska kuća“
Dusty Hill – „trebalo nam je malo friške love“
Billy Gibbons – „htjeli smo podsjetiti naše vjerne fanove da još postojimo, ali i obnoviti naše znanje o izgledima naših predsjednika“.
Iako suštinski različita, sva su tri odgovora točna. Mogući dodatni problem kod izdavanja ovakvih kompilacija leži u izdavačkim pravima, ako je bend kojim slučajem snimao za drugu diskografsku kuću, a postavlja se i pitanje da su autori imali ikakvog utjecaja na izbor kompozicija.
Nikakvog bitnog odstupanja u njihovom prepoznatljivom zvuku nema, instrumentalno „sveto trojstvo“ nam konstantno isporučuje glasnu zvučnu sliku, pomalo ogoljenu pop – art prezentaciju blues boogiea i teksaške glazbene kulture. Gibbons je svojevremeno kazao da je blues oduvijek bio njihova primarna inspiracija : „taj zvuk nismo mi izmislili, ali ga nastojimo svirati na svoj način“. Njegovi riffovi su u savršenoj korelaciji s basom, njegova sola su relativno jednostavna i predvidljiva, no ipak nisu ništa manje efektna. ZZ top već godina imaju iste brade, iste šešire, iste čizme i sunčane očale, isti zvuk – pa ipak to nikako ne umanjuje njihov položaj u rock hijerarhiji, kao i status kod publike.
Nema nikakvog smisla recenzirati kompilacije već samo treba napomenuti da od 15 predočenih kompozicija pažnju privlače „Legs“, „Rough Boy“, „Sixteen Tons (obje uz malu pomoć gitarskog maga Jeff Becka), te „Gimme All Your Lovin'“.
Na kraju se za ovaj bend slobodno može primijeniti slijedeći aforizam: „Umjetnost koja se postiže bez muke – ili je nestašluk, ili zavaravanje“
Đorđe Škarica
/
« La Futura 
