Review
Nemam straha, istražujem, volim kontraste i iznenađenja
Skladateljica, pjevačica i vizualna umjetnica. Cécile McLorin Salvant rođena je i odrasla u Miamiju na Floridi, od majke Francuskinje i oca Haićanina. Počela je učiti klasični klavir s pet godina, pjevala je u dječjem zboru s osam, a kao tinejdžerica je počela učiti pjevanje i to na području klasične glazbe, diplomirala je francusko pravo na Sveučilištu Pierre-Mendes France u Grenobleu. Studirala je baroknu glazbu i jazz na Glazbenom konzervatoriju Darius Milhaud u Aix-en-Provenceu u Francuskoj, a kompoziciju i teoriju glazbe na The New School u New Yorku.
Nakon što je 2010., u dobi od dvadeset i jedne godine, pobijedila na natjecanju Thelonious Monk, 2014. je bila nominirana za Grammy za album “WomanChild” objavljen godinu dana ranije, a potom je dobila tri uzastopne nagrade Grammy u kategoriji najboljeg jazz vokalnog albuma, za albume “For One To Love” iz 2015., “Dreams and Daggers” iz 2017. i “The Window” iz 2018. Također, 2020. je dobila stipendiju MacArthur i umjetničku nagradu Doris Duke. U časopisu DownBeat njezini su albumi proglašavani najboljim jazz izdanjima, a Udruga jazz novinara nekoliko ju je puta proglašavala najboljom jazz pjevačicom.
Poznata je po sjajnim izvedbama jazz standarda, zapravo hvaljena od mnogih kritičara, ali i publike kao najbolja jazz pjevačica današnjice, što joj je omogućilo nastupe u najpoznatijim svjetskim jazz klubovima i na prestižnim jazz festivalima. Njezin je glas božanstven, a izvedbe su sugestivne, moćne prirodne i uvijek u skladu s trenutnim kontekstom. Zato je ostvarila uzbudljive suradnje s uglednim jazz glazbenicima kao što su Wynton Marsalis, Jimmy Heath, John Clayton, Archie Shepp, Jason Moran, Michael Buble i drugi, ali i uglednim Big Bandovima, među ostalima s Jazz at Lincoln Center Orchestrom i The Clayton-Hamilton Jazz Orchestrom.
Jake žene
No, osim toga uvijek je bila sklona odbacivanju tradicionalnih jazz standarda, eksperimentiranju, proučavanju glazbe iz različitih izvora i vremenskih razdoblja, raznih tehnika, zvukova, tekstura. Primjerice, u razgovoru koji smo vodili upravo u vrijeme kad je osmišljavala glazbu za albume “Ghost Song” i “Melusine”, izjavila je: “Nemam straha, volim istraživati, obožavam kontraste u glazbi. Volim kad je glazba zabavna i puna iznenađenja.” Osim Billie Holiday, Bessie Smith, Sarah Vaughan, Betty Carter i Arethe Franklin, na nju su jednako snažan utjecaj izvršili Bach, Caetano Veloso, Backstreet Boysi, ’N Sync i Spice Girlsice, kao i glazba za Disneyeve crtiće. Upravo je taj odmak od mainstreama, taj segment njezina stvaralaštva zastupljen na njezinim diskografskim izdanjima. Za snimanje svakog od njih imala je valjan razlog, novi poticaj, novu temu koju je duboko prostudirala i ozbiljno joj se posvetila. Svaka od tih tema obilježila je njezino stvaralašvo u određenom razdoblju karijere. Primjerice, glazbom na albumu “WomanChild” obuhvatila je tri stoljeća američke glazbene tradicije, snimajući “For One to Love” zaronila je u povijest seksualne politike i intimniju povijest neuzvraćene ljubavi, odabravši pjesme koje pažnju usmjeravaju na jake žene i neovisnost, a njezino novo djelo, “Ogresse”, glazbena je basna u obliku kantate koja spaja folk, barok, jazz i country glazbu, a istražuje fetišizam, glad, dijasporu, cikluse prisvajanja, laži i ekologiju. Tu zamisao razvija u multimedijalnom smjeru pripremajući animirani dugometražni film koji će sama režirati. Naime, bavi se i vizualnom umjetnošću, slika i izrađuje tekstilne crteže velikih dimenzija. Mnoga njezina djela krase naslovnice albuma, a njezina vizualna umjetnost izložena je u Picture Roomu u Brooklynu.
Legenda o ženi poluzmiji
Na ovogodišnji album “Melusine”, još jedan njezin hrabrar istup, uvrstila je pet vlastitih skladbi i interpretacije devet pjesama koje datiraju iz dvanaestog, četrnaestog, sedamnaestog i dvadesetog stoljeća, uglavnom pjevane na francuskom zajedno s okcitanskim (drevni jezik koji se govori na jugu Francuske), engleskim i haićanskim Kreyolom. Inače pjeva i na španjolskom. No, ona je te razlilitosti pretvorila u prednost i sve je pjesme ujednačila i prilagodina svojem prepoznatljivom glazbenom stilu. Posebnost ovog izdanja je u tome što su francuske pjesme, koje su se redovito pojavljivale u njezinim nastupima uživo, do sad bile manje zastupljene na albumima. Naime, to što su njezini roditelji Francuskinja i Haićanin, ostavilo je trag u njezinom stvaralaštvu. Pjesme su nadahnute elementima francuske mitologije, haićanskog vudua i apokrifa, a pričaju priču o europskoj folklornoj legendi o Melusine, ženi koja se svake subote pretvara u poluzmiju kao rezultat prokletstva iz djetinjstva od strane svoje majke. Tu priču Cecile McLorin Salvant sugestivno je ispričala svojim osebujnim glazbenim jezikom koji je odraz njezine svestranosti i otvorenih pogleda na umjetnost. Naime, kroz izvedbe što ih je ostvarila za ovaj album pokazala je svoju fascinacijom raznim žanrovima i pristupima: glazbom kanadskog glazbenog teatra, francuskim popom, jazzom, afro-latinskom glazbom, elektronskom... Razvila ga je u suradnji s majstorom djembe udaraljki Weediemom Braimahom i nekoliko dugogodišnjih suradnika uključujući pijaniste Sullivana Fortnera i Aarona Diehla, basiste Paula Sikivieja i Luquesa Curtisa, bubnjare Kylea Poola i Obeda Calvairea te saksofonista Godwina Louisa.
Davor Hrvoj, preuzeto iz Novog lista od 11. lipnja 2023.
/
« Ghost Song 
