Review
Grupa Vatra je ove godine proslavila jednu lijepu, okruglu, obljetnicu – dva desetljeća postojanja grupe. Proslavili su je jednim lijepim i spektakularnim koncertom u zagrebačkom Domu sportova na kojem su nazočili brojni gosti: Massimo, Damir Urban, Tonka, Stipe Mađor, gitarist iz ex-Svadbasa. Mnogo pirotehničke scenografije (jer ipak je to Vatra, kao što samo ime kaže!), zatim akustični set s koreografijom plesačica i predstavljanje upravo ovog novog studijskog album, desetoga po redu… sve pomno pripremljeno i odlično izvedeno na opće veselje okupljene publike i samih članova benda.
Nije Vatru potrebno posebno predstavljati. Jer ovaj pop-rock sastav drma domaćom scenom već 20 godina. Predvodi ih Ivan Dečak (vokal i ritam gitara), a ovdje su još u kontinuitetu Irena Celio (klavijature) i Mario Robert Kasumović (bubnjevi) iz prvotne postave, te Robert Kelemen (gitara) i Tomislav Franjo Šušak (bas). Prvi album „Između nas“ izdali su davne 1999. u produkciji Denisa Mujadžića Denykena te odmah bili s njime nominirani za novinarsku nagradu „Crni mačak“ u kategoriji nade godine. Nada se realizirala u obliku „Porina“ kojega je Vatra osvojila 2012. za pjesmu „Tremolo“ koju su snimili u duetu s poznatim Urbanom. Denyken, uhodani producent Pips, Chipsa i Videoclipsa tijekom godina i mnogobrojnih Vatrin albuma stvorio je prepoznatljiv, istovremeno pun i bogat, zvuk ove grupe i možemo mirno reći da je dobrim dijelom zaslužan za uspjeh ove grupe. Ali sada je produkcija u rukama Jure Ferina, Pavle Miholjević i Vatra i u potrazi za novim zvukom koji mi se čini mekšim i komercijalnijim.
Na ovom novom albumu nalazi se devet skladbi kojima nisu napravili nikakav odmak od prošlih albuma, čak mi se čini da su se spustili stepenicu niže u odnosu na prethodni album „Zmajevi na vjetru“ (2015.). Kao nositelj novog cd-a i vjerojatno najveći hit zamišljena je prva skladba „Nama se nikud ne žuri“, duet koji su ovoga puta snimili s Massimom. Prema riječima Ivana Dečaka, pjesma je posvećena prerano preminulom Anti Perkoviću, novinaru, rock kritičaru i glazbeniku. Premda Massimova izvedba, kao i spot podsjećaju na „Blackstar“ Davida Bowieja, pjesma je kvalitetna s pomalo banalnim tekstom. „Ukleti Holandez“, glazbeno je spoj komercijalne varijante U2-a iz zadnje faze i Coldplaya, a tekst evocira uspomene na bivšu ljubav, koristeći kao naslov Wagnerovu romantičnu operu jednočinke s tri prizora, u kojoj je Wagner libreto pisao upotrijebivši satiričnu prozu Heinricha Heinea, utemeljenu na mornarskoj legendi o moreplovcu osuđenom na vječno lutanje morima koje donosi propast svima koje susretne. Pjesma se ritmički bez promjene nastavlja na vrlo sličnu „Poruke u boci“. Nakon ritam mašine koja uistinu podsjeća na onaj drugi (slabiji) album Doriana Graya, nešto žešće započinju „Sekvoje“, singl kojim su još prije dvije godine najavili ovaj novi album. Glazbeno je predvidljiva, ali ima šarma, pitka je i izuzetno zanimljiva teksta: „Danas nadživimo sekvoje/bili bi prvi/Da mislimo jedno o drugom/Ne bi bilo zle krvi.//Zapetljani smo u mreže vlastitih ega/zapetljani smo u mreže i natrag nema.//(…) A da prihvatimo mane i jedno i drugo/da slušamo kad pričamo, manje bi vidali rane…“. Nije neka velika mudrost, ali je na jednostavan način izražen ključ slaganja u većini partnerskih odnosa. Osobno, žao mi je što nema još koja pjesma ovog tipa na ovom cd-u.
„Kiša riječi“ mi je pomalo anemična, premda je, priznajem, aranžerski i instrumentalno dobro razrađena. „Sve je tišina“ žešća je stvar u stilu Depeche Modea, s ponešto agresivnijim, vrlo efektnim basom i dobrim pratećim vokalima, te vješto uklopljenim samplovima. Možda bih je osobno protumačio kao najsvjetliji trenutak albuma, ali ugođaj mi kvari rima „tišina-Hirošima“, koja mi je, ruku na srce, uistinu banalna. „Neki drugi ljudi“ početkom podsjeća pomalo na Killerse, ali se opet rastače u jednu sasvim prosječnu pop-stvar. Predzadnja stvar „Vatra se primiče“ ponovno me se nije dojmila, a album zaključuje „Pitanje i odgovor“ jedan duet. Ovoga puta gošća je Antonija Šerić Tonka iz grupe Pavel, čiji lijepi vokal zaključuje ovu pop-priču, koja se iz jednog sentiša gradira u poprilično žestoki pop sladunjavog i optimističnog teksta.
I to je to. Nema ovdje nekih hitova koji bi bili u rangu „Tanga“ ili „Tremola“, nema iznenađenja, ni velikih zaokreta. Vatra se jednostavno drži utabane staze koju je mnogobrojna publika već ionako sasvim dobro usvojila. Premda su možda mogli sačekati još neku pjesmu koja bi dodatno podigla kvalitetu albuma, neka su ga objavili: zaokružili su njime obljetnicu i razveselili obožavatelje. Sviraju glazbu koja ih veseli za publiku koja to zahvalno prihvaća.
Ivan Dukić
« Akustik u Lisinskom 
