Strykin' Ahead

Review

Osim stalnih suradnika, orguljaša Jareda Golda i bubnjara McClentyja Huntera, gitarist Dave Stryker je na snimanje svojeg novog albuma pozvao vibrafonista Stevea Nelsona, glazbenika koji je slavu stekao svirajući u kvintetu Davea Hollanda, godinama proglašavanim najboljim jazz sastavom, ali i Hollandova kvarteta i big banda. U suradnji sa Strykerovim triom potvrdio je svoju svestranost i uvjerljivost. Upravo je divan zvuk vibrafona, uz naravno orgulje, iako je Nelson, disketan i nenametljiv, obilježio ovaj album i dao mu neku novu svježinu.

Osim vlastitih skladbi Stryker je na album, koji donosi novi pristup mainstream jazzu, uvrstio standarde. Tim odabirom odao je počast autorima među kojima su neki od njegovih idola, ali je ukazao i na razvoj i stilske promjene u povijesti jazz glazbe. Iako nisu snimljene tim redosljedom, te nas skladbe vode kroz nekoliko značajnih razdoblja: “Who Can I Turn To” Anthonyja Newleya i Lesliea Bricussea izvorno je napisana za mjuzikl, a poslije je postala jazz standardom, “Passion Flower” pijanista i aranžera Billyja Strayhorna podsjeća na dobar stari swing, “Donna Lee” alt saksofonista Charliea Parkera uvodi nas u bebop, “Joy Spring” trubača Clifforda Browna nadogradnja je tog stila, a “Footprints” tenor i sopran saksofonista Waynea Shortera uvodi nas u novu eru jazz glazbe.

Niti Strykerove skladbe nisu za bacit'. Primjerice, dojmljiva je izvedba njegove skladbe “Blues Down Deep” koja je prožeta istinskim osjećajem za blues, a ujedno se nadovezuje na spomenutu priču o razvoju jazza tako što dolazi na prvo mjesto.

Davor Hrvoj