Review
Prošle je godine zagrebački rock sastav Orvel objavio svoj treći studijski album, ali moj osvrt na njega, upravo kao i sam naslov, kao da je putovao i istovremeno stajao na mjestu. U međuvremenu, grupa Orvel je za ovaj album u emisiji Music Pub urednika i voditelja Zlatka Turkalja dobila nagradu Moj prvi Music Pub u kategoriji grupe godine. Ne čudi me da je je tako, jer ploča je uistinu kvalitetna - glazbeno, aranžerski i produkcijski.
S obzirom da se o ovom, po svemu sudeći perspektivnom bendu, na našem portalu do sada nije pisalo u rubrici recenzija, podsjetit ću na par činjenica vezanih uz prošlost ove grupe. Dakle, Orvel je rock sastav osnovan u Zagrebu 2011. godine, a svoj prvi singl „Vodi me“ objavili su na indie kompilaciji „Tragovi“ u izdanju diskografske kuće Croatia Records već u prvoj godini postojanja. U početku su bili poznati po elektro-pop zvuku karakterističnom za new wave pokret 80-tih pri čemu kombiniraju synth-pop i elektroniku s rock prizvukom. Četiri godine kasnije izišao im je zapažen prvijenac pod naslovom „Dani“ te je iznjedrio nekoliko uspješnih singlova. Idejni vođa, pjevač i multiinstrumentalist Igor Ilić redatelj je i njihovih spotova. Glazbeni spot za pjesmu "Ovo nije zapad", drugi po redu singl s albuma, nominiran je za najbolji spot godine i montažu na Split spot festivalu (2015.). Svoj drugi album pod nazivom „Div“ najavili su već iduće godine novim singlom pod naslovom "Puls" kojega je popratio i glazbeni spot. S „Diva“ je skinuto ukupno pet singlova i svi su popraćeni glazbenim spotovima, no možda im je ipak bio najuspješniji onaj za pjesmu "2020" jer je nominiran za najbolji Indie video na Adria Muzzik Video Awards 2020. godine. Dvije godine kasnije novim singlom i glazbenim spotom za pjesmu "Gadovi" najavili su i ovaj, svoj treći album pod nazivom "Priče o putovanjima i stajanju na mjestu".
No, krenimo redom, od samoga izgleda ploče. Naravno, odmah treba pripomenuti da je ovome bendu pripala izuzetna čast te im se album otisnuo na 180 gramnom vinilu uz sasvim lijepu grafičku opremu. Na vanjskom omotu nalazi se izuzetno lijepa fotografija Marija Pucića koja simbolično prikazuje automobil s upaljenim svjetlima spreman za put ali ipak stoji na stalku pokraj ceste. U unutrašnjosti vanjske omotnice ploče pronalazimo bijeli omot na kojemu su otisnuti svi tekstovi pjesama, s druge strane jednu lijepu fotografiju članova benda a na stražnjem omotu ploče još jednu - prikaz limene kućice upaljenih svjetala s dva broda pokraj koja se, naravno, nalaze na suhom. Dakle, sve je spremno za putovanje, no stoji na mjestu. Baš kao što bi rekli Arcade Fire - „No Cars Go“.
Na njemu se nalazi osam kompozicija za koje je sve tekstove napisao Igor Ilić, dok su glazbu supotpisali svi sadašnji članovi benda: Igor Ilić (vokal, električna gitara, bas gitara, bubnjevi i sintesajzer), Marko Jankek (električna gitara), Petar Novak (bubnjevi, električna gitara, bas gitara), Karlo Uchytil (sintesajzer i električna gitara) i Marko Čorokalo (bas gitara). Već na prvi pogled zamjetno je da u bendu ne postoji striktna podjela instrumenta, s obzirom da su mnogi članovi benda multiinstrumentalisti što njihovim glazbenim istraživanjima vjerojatno daje posebnu čar. Zanimljivo je i da su album snimili uživo tijekom dva dana u kino dvorani Kuće Klajn, uz tek ponešto dodatnih snimanja u Studio DIV u Zagrebu. Prema opisu kojega možemo pročitati na web-stranici Croatia Records „album je konceptualno od samog početka zamišljen kao dvije tematski suprotstavljene strane – svjetla i tamna. Na tamnoj strani ploče prevladavaju grublji zvukovi gitara, teme straha i neizvjesnosti, dok svijetla strana albuma daje nadu i bavi se prevladavanjem tih osjećaja.“ Što se ovoga opisa tiče, ne bih se baš dokraja složio, jer moji dojmovi preslušavanja ploče ipak su ponešto drugačiji – ima ovdje najmanje više nijansi sive i to na obje strane.
Album otvara putovanje u „Suton“, lagana pjesma, snažnoga emotivnog ugođaja s odličnim breakovima i pomalo psihodeličnom solom efektno kontrastnim nježnome glasu koji podsjeća na zlatno doba grupe Boa. Druga pjesma „Gadovi“ napravljena je onako žešće, riffovski, pomalo u stilu Rolling Stonesa, barem u uvodnome dijelu. Premda je ponešto paranoičnoga teksta (jer govori o gadovima koji su svugdje oko nas), glazbeno je zrela, ritmički zahtjevna i aranžerski posve kvalitetno riješena. Osobno, posebno mi je draga pjesma „Upali svjetlo“, koja glazbeno podsjeća na Editorse, a na kojoj se kao gost pojavljuje karizmatični Šiljo, pjevač i gitarist grupe Gatuzo. Šiljo je u ovaj album udahnuo posebnu energiju i žestinu te ponovno stvorio zanimljiv vokalni kontrast onom Igorovom nježnom i senzibilnom glasu pri čemu zvuče kao dvojac u stilu Dr. Jakylla i Mr. Hydea. Posljednja pjesma na prvoj strani ploče jest „Nakon svih ovih tama“, koja je još jedna pjesma obojena tmurnim raspoloženjem. Jer, kako u pjesmi kaže Igor: „Svijet je post'o hladno mjesto, ljudi zajedno sa njim / Stavljaš dlanove na lice, kao da gledaš – loš, dug film…“ U četvrtoj minuti ponovno se pojavljuje solo na sintesajzerima u stilu „In This Light and on This Evening“, a pred sam kraj ima i ponešto gitarističkog sola nekoga orijentalnog prizvuka kojim su kroz glazbu možda upravo htjeli naglasiti stanje opće dekadencije. Sveukupan dojam prve strane ploče: zanimljivo i dobro odsvirano, ali nešto kao da je ostalo visjeti u zraku.
No, svaka ploča ima svoju drugu stranu pa tako i ova. „Apollo“ kreće žestokom gitarom i bubnjem, a vokalno podsjeća na The Strokes. Tekst govori o žudnji za putovanjima i vjerojatno je nastao u onom razdoblju pandemije koja je potpuno zaustavila vrijeme. Ono što je posebno zanimljivo u ovoj pjesmi jest prekid u trećoj minuti i nastavak u nekom posve drukčijem stilu. „Gradovi u mraku“ tekstom je nostalgična pjesma ali nešto žešćeg ritma i govori o vremenima kada je grad još bio živ. Ritmički zanimljiva „Vampiri vremena“ pretposljednja je pjesma ovoga uistinu zreloga albuma. I ova skladba ima detaljno razrađene gitare koje se vješto i znalački isprepliću. Lagano zatvaranje albuma donosi sjetna pjesma „Arhitekt“ koja nas hrabri porukom u prilog upornosti i ne odustajanja od zacrtanih ciljeva, unatoč svim nedaćama. Zadnja rečenica na ploči je: „Sve opet ispočetka…“ Sugeriraju li nam autori da ploču zavrtimo ponovno kako bismo dokučili njezinu tajanstvenu zagonetku?
Glazbeno, Orvel je kao bend potpuno sazrio, premda pomalo zvuči kao da Igor još ipak nije do kraja razradio svoj pjevački stil te pronašao neku prepoznatljivu vokalnu autentičnost. U cijelosti, album je svakako dobar i osobno mi je najbolji od svega što je bend do sada napravio. Možda mu nedostaje tek poneka hit-pjesma koja bi skrenula pozornost na ovaj uradak koji je uistinu zanimljiv i vrijedan pažnje i pokazuje da se bend giba i to svakako u jednom dobrom smjeru. Nadam se da će Orvel svoje putovanje hrabro nastaviti dalje i da neće stajati u mjestu.
Ivan Dukić
« Div 
