Review
Čini mi se kao zgodna ideja uspoređivati, odnosno spariti naslove iz svjetske književnosti i pete umjetnosti s aktualnim glazbenim izražajima rock scene i njenih bezbrojnih derivata.
Tako bih mogao klasik svjetske književnosti, uradak američkog pisca Williama Faulknera The Sound and the Fury, kao i naslov filmske franšize sa Vinom Dieselom - The Fast and the Furious - sasvim adekvatno primijeniti na glazbeni produkt finskih symphonic-gothic metalaca - Nightwish.
Poznata nordijska hladnoća u kombinaciji s dostatnim količinama votke i neospornog talenta članova grupe ne može iznjedriti ništa drugo osim koncentrata žestokog, nepatvorenog i nadasve poštenog adrenalina, pretočenog u prepoznatljivi zvuk i svirku, još izražajniju i vjerodostojniju u živim nastupima.
Dakle, ovi suvremeni bardi gothic metala, okupljeni uz „ognjište“ i uvjetovani postulatima koje takva vrsta glazbe nalaže, sasvim reprezentativno predstavljaju jednu od perjanica gothic glazbe (što god ona predstavljala i kako god je nazivali).
Poznavanje njihove glazbe sasvim sigurno ne spada u domenu opće glazbene kulture, no onome kome se svidi struktura i melodioznost kompozicija, jedinstven (apsolutno nužan) baražni zid, čvrstu jezgru sazdanu od bas gitare, bubnjeva, te konstantnog supporta i nadopune tog zida razarajućim zvukom gitare, uz finu nadogradnju klavijatura orkestralnim, simfonijskim obilježjima i neponovljiv ženski vokal, možda brzo promjeni mišljenje i Nightwish ubrzo postavi u centar svog glazbenog svemira.
Pioniri tzv. gothic metala bile su sjeverno engleske grupe Paradise Lost, My Dying Bride, Anathema.. Sama obilježja jedne od derivacija heavy metalasadržana su u mračnoj atmosferi, prepunoj usuda, melankolije, imaginarnih imena i nezemaljskih likova, tekstova preuzetih iz raznih mitologija ili fantasyliterature, uz nadasve čvrstu, uvijek bučno agresivnu glazbenu podlogu, sa nerijetko isključivo ženskim vokalima, ili u kombinaciji nježnog ženskog i brutalno grubog, pravog „vikinškog“ muškog vokala (vidi: Evanesence, Within Temptation, Tristiana, Epica).
Nightwish su upravo sve to, ali ono što ih čini različitijim od ostatka branše su melodiozne strukture kompozicija (ponekad pod utjecajem filmske glazbe ili pak mjuzikla - pomalo nespojivo zar ne?) te anđeoskih vokalnih mogućnosti, opernog dometa, njihove prve pjevačice Tarje Turunen.
Kaže se kako je posljednja svrha znanosti istina, dok je posljednja svrha umjetnosti, naprotiv, zadovoljstvo. A zadovoljstva ne nedostaje prilikom slušanja njihove specifične glazbe, naročito u live nastupima.
Možda Marco Hietala (bas), Jukka Nevelainen (udaraljke) i Emppu Vuorinen(gitara) nisu pojedinačno sam vrh glazbene scene, ali ta „vučja skupina„ zajedno proizvodi jednu od najmarkantnijih, najčvršćih okosnica koju svaki metal (ali i šire gledajući) band želi posjedovati.
Kaže se nadalje kako je grmljavina proizvod raskida ravnoteže yina i yanga, a zvuk bubnja koji je prati, ponavlja prvobitni zvuk stvaranja i uvoda u ekstazu (magiju, trans), te prenosi emocije poput duhovne barke iz vidljivog svijeta u onaj nevidljivi, nutarnji. A njih troje stvaraju tako neviđenu grmljavinu, kao da su snage ujedinili Odin, Thor i Heimdal.
Na takvu beskompromisnu podlogu, glavni kompozitor Tuomas Holopainen(klavijature) savršeno uklapa svoje (ponekad orkestralne) partiture, dajući krajnjem proizvodu osjećaj uzvišenosti i obrasca klasičnih formi glazbe, ali istovremeno ne gubeći onaj grubi, „životinjski“ izražaj, svojstven i nadasve potreban na šarenoj metal sceni - dakle pravi urlik zvijeri.
Interesantna je paralela između gotike u arhitekturi i one glazbene. Dok su prve gotičke crkve nicale po sjevernoj Njemačkoj (najpoznatija je katedrala u Kölnu), i gotički glazbeni habitus je upravo sjever Njemačke i nordijske zemlje. Opsesija vitkim linijama koje streme ka nebu (čitaj: ka Bogu), kao i sva ona kamena čudovišta i nakaze poslagane po zidinama upravo apostrofiraju neke od esencijalnih elemenata vezanih uz ovaj glazbeni pod-žanr. Očito je da u tim krajevima ima „something in the air„ što se gotike tiče.
A sada malo o objektu našeg osvrta.
Album Century Child izdan je 2002. godine. U prva dva dana po izlasku ostvario je zlatnu nakladu, a nakon dva tjedna - platinastu.
Inače to je prvi album s novim basistom Marcom Hietalom, glasom i stasom ortodoksnom potomku hrabrih moreplovaca - vikinga. Osim dodatne snage i energije u svom basu, donio je i onaj vokalni dio, koji je do tada nedostajao u sada sinergičnom slaganju žensko-muških vokala.
Album otvara Bless The Child s pomalo pastoralnim uvodom i mješovitim zborom, ali ubrzo tempo i cjelokupna snaga ove pjesme prelazi u nadležnost nabrijanog, gore spomenutog tria. Tuomas nadograđuje velebne temelje svojim partiturama, a Tarja dodaje sve potrebne začine kako bi ova pjesma postala jedna od njihovih najpoznatijih, sa očitim hitoidnim potencijalom.
Slijedi End Of All Hope, s otvaranjem koje podsjeća na najbolje trenutkeCarmine Burane; Tarja suvereno vlada scenom nadopunjena na zbor, a „trotaktni motor“ radi neumorno i potrebno glasno i čvrsto, u ubojitom ritmu.
Dead To The World logičan je nastavak prethodnice, ovog puta s Marcovim sugestivnim vokalom i Emppuovim najboljim trenucima na albumu. Kombinacija sa Tarjinim vokalom predstavlja zasigurno jedan od vokalnih vrhunaca albuma.
Krasno slaganje melodije (bravo Tuomas!) najbolje se može čuti u jednom od njihovih najvećih hitova i vrhunaca ukupne karijere, Ever Dream. Sve je posloženo kako treba, aranžman, vokali i naročito svirka koja pjesmu privodi njezinom logičnom kraju.
Slaying The Dreamer u početku ne obećava mnogo, standardni uradak s gitarom koja na momente „reži“ poput gladnog vuka... ali onda se otvaraju crne dveri pakla, te nemani i razna čudovišta uz bjesomučnu svirku izlaze na konačan obračun – prava atmosfera Ragnaroka. Marco je u svom najlucidnijem izdanju (pitam se zašto on nije preuzeo ulogu glavnog vokala nakon Tarjinog odlaska iz grupe?), a Tuomas svojim klavijaturama daje onu tešku, tamnu atmosferu gothic metala.
Staro je pravilo kako svaki metal band ima rasnu, melodioznu baladu (pa zar najbolje balade nisu upravo nastale u tom miljeu?). Jedna takva zove seForever Yours: Tarjin dominantan glas i klavijature daju potrebnu melankoliju i trenutke uzvišenosti.
Ocean Soul se u mnogome naslanja na prethodnicu, doduše sa nešto bržim ritmom, ali sličnim ugođajem.
Fell For You ipak predstavlja samo popunu albuma.
A onda se „gran finale„ otvara temom iz musicala A. Lloyd Webbera. Iako na Broadwaju zvuči sasvim drugačije, čini mi se da je njihova verzija samo tako mora zvučati. Dakle: The Phantom Of The Opera u vokalnom dvoglasju predstavlja sve ono što ovaj band uspješno prenosi na publiku u svojim live nastupima. Toliko energije, kvalitetne svirke, lucidne atmosfere nije lako pronaći ni u njihovom cjelokupnom opusu.
Marcov glas se razapinje do granica pucanja glasnica, neumoljiv je i okrutan, a Tarja svoje oktave niže sa zadivljujućom lakoćom.
Nepojmljivo, nenadmašno, nevjerojatno i zbog ovakvih trenutaka shvaćam one metalne zaljubljenike kojima je taj stil glazbeni zakon.
Šlag uvijek dolazi na kraju, pa je sasvim logičan odabir mjesta The Beauty Of The Beast.
Koncipirana u tri dijela, ova skladba sasvim odgovorno predstavlja vrhunac ovog albuma, a ujedno i jedan od peakova cijele glazbene ostavštine.
Mješoviti zbor ima istaknutu ulogu (pomalo podsjeća na ""Atom Heart Mother" Pink Floyda); krasna, čvrsta melodija, prava koračnica s nepopustljivim ritmom i grandioznom atmosferom, gitara para zrak, bubnjevi i bas istaknuto dominiraju od početka do kraja (Jukka ovim dokazuje svoj veliki potencijal i strašnu scensku energiju).
Metaloljupci (ali i ostali), slušajte ovo s pojačalom odvrnutim do kraja i obveznim uključivanjem opcije loudness.
Iako smatran uratkom sa najcrnjom atmosferom (naročito u usporedbi s kasnijim radovima), ovaj album je ipak reprezentativna kombinacija ideja i atmosfere koje propisuje „zakon metala„ i sasvim uspješan glazbeni performance, kojeg bi bilo zgodno i zasluženo nazvati The Beauty And the Beasts.
Đorđe Škarica
/
