Review
Ovitak za četrnaesti po redu studijski album negdašnjih neo romantičara iz Birminghama krasi vjerojatno jedno od najnemaštovitijih likovnih rješenja za nosač zvuka nekog svjetski poznatog izvođača, i to unatrag dugo vremena. Iako nemušti kolaž zapravo predstavlja prikaz pjesama i albuma benda kroz njegovu povijest, to čini na sasvim jeftin i prilično pučkoškolski način. Likovnom umjetniku palac dolje.
No kako knjigu ne valja suditi po koricama, a i budući je prosječnom, suvremenom uživatelju glazbe strano pribavljati album u fizičkom obliku, bitno je ono što se nalazi unutar tih korica.
Duran Duran ponovo radi prepoznatljive pjesme u svom standardnom štimungu, tek malo prilagođene za današnju publiku. Drugačije nije niti potrebno jer ionako imaju dovoljno široku bazu svojih vjernih obožavatelja. Međutim da bi izvođač s jakom stigmom osamdesetih napravio suvremeno relevantan album, bendu su u pomoć priskočili eminentni producenti današnjice kao što su Mark Ronson, Mr. Hudson i stari prijatelj grupe; Nile Rodgers. I ne samo to, neke pjesme svojim vokalima obogaćuju cure iz ovog stoljeća kao što su Kiesza, Janelle Monáe, čak i Lindsay Lohan. A povrh svega, kao iznenađenje dana, na nekoliko pjesama sudjeluje ćudljivi i legendarni genijalac, ex-RHCP; John Frusciante.
Kako su ovi dečki svojevremeno proboj na svjetsku scenu gradili usporedo s tada rastućim MTV-jem, i kako su jedno na drugo značajno utjecali, stvorile su se i neke neraskidive spone pa se tako i singl „Pressure off“ obreo visoko na top ljestvici MTV-a. Nije sad da je pjesma nešto posebno, al opet, istinu govoreći, nisu niti top-liste nekakav jamac dobre popularne glazbe.
Cjelokupan album zvuči prilično ujednačeno. Niti jedna skladba se ne izdvaja posebice. Iako se kod preslušavanja pjesama stječe dojam kako svaka sljedeća zvuči maksimalno uzbudljivo i zanimljivo, razvojem teme i melodije dojam jenjava i prelazi u dosadu i ispraznost. Slušatelju nakon preslušavanja može nedostajati entuzijazma jer sve skupa ne ćuti previše zanosa niti oduševljenja.
Sve u svemu osjeća se pad nakon prilično dobrog albuma iz 2011. godine, „All you need is now“. Ovaj je uradak nekako bliži albumu „Red carpet massacre“ iz 2007. No za sinove osamdesetih nema zime, ta je dekada i dalje najpopularnija po izboru radijskih urednika.
Toni Plićanić
« All You Need Is Now 
