Look At The Moon! (Live Phoenix Festival 97)

Review

Otkako se nakon duge i teške bolesti David Bowie 2016. godine dematerijalizirao te tako ražalostio ne samo svoje najbliže, već i desetke milijuna obožavatelja u čitavome svijetu, među kojima su i brojni glazbenici na koje je utjecao, objavljena je sva silina studijskih materijala, reizdanja na vinilima, kompleta pojedinih njegovih stvaralačkih faza popraćenih slikama i knjigama, kao i niz ranije neobjavljenih koncerata, singlova i demo-snimaka. Dio toga jest i opsežan projekt „Brilliant Live Adventures“, kojim je u šest dijelova obuhvaćen period Bowiejevih nastupanja od 1995. do 1999. godine. Od toga materijala, najranije se putem streama mogao poslušati „LiveAndWell.com“, treći dio ove serije, jer ga je Bowie svojim obožavateljima dao na korištenje preko BowieNeta još davne 1999. godine. U novije vrijeme, od ljeta 2020. streamati se mogao i „Something in the Air (Live Paris 99)“, izvrstan koncert s njegove kratke turneje kojom je promovirao album „Hours…“. U sklopu „Brilliant Live Adventures“ nalaze se još i „Ouvrez le Chien (Live Dallas 95)“ i „No Trendy Réchauffé (Live Birmingham 95)“, a od veljače 2021. dostupan je i ovaj, četvrti koncert pod naslovom „Look At The Moon! (Live Phoenix Festival 97)“, a početkom travnja ove godine, seriju će zaključiti „David Bowie At The Kit Kat Klub (Live New York 99)“ o kojemu će se tek imati prilike ponešto napisati.

Naizgled su slični, ali svaki od ovih koncerata vrvi svojim posebnostima, budući su i same turneje bile različite, a njegove kreativne vizije kao i obično - drugačije. Ne radi se pri tome samo o različitim pjesmama na pojedinim izdanjima, već i o drugačijim, novim pristupima njihovoj izvedbi u aranžerskom i izvođačkom smislu. Jer, onaj tko imalo poznaje ovog umjetnika, zna da Bowiejev rad najbolje opisuje ona Heraklitova: „Na tom svijetu samo mijena stalna jest.“

Premda se o albumu „Earthling“ na stranicama ovoga portala već ponešto pisalo, neće biti suvišno pridodati još nekoliko rečenica. Nastao je kao dvadeseti Bowiejev studijski album u naletu Bowiejeve inspiracije tada novim ritmovima jungle i drums'n'bass koje su koristile grupe The Underworld i Prodigy. Koristio je novu tehniku snimanja materijala na tvrdi disk kako bi ih mogli bolje miksati, Mark Plati je pomogao Gabrelsu osmisliti samplove, a Bowieju su ideje za pjesme tako brzo navirale da ih je zapisivao na post-it papirićima. Kao i obično kada bi osjetio da je na tragu nečega novog, pun mladenačke energije s nepunih 50 godina, Bowie je vokale snimao na prvu ili drugu, čak kažu da se u pjesmi „Little Wonder“ koristio vokal kojega je snimio u prvoj info-snimci. Drugačiji od svega što je radio ranije, album je očekivano kritika dočekala mlako, čak i negativno, dok ga je publika, posebno u zemljama Europe, prihvatila sasvim dobro. Bowiejevi nastupi s tada pratećim bendom u sastavu Reeves Gabrels, Gail Ann Dorsey, Mike Garson i Zachory Alford bili su siloviti i kompaktni što se najbolje pokazalo na njegovom velikom rođendanskom koncertu u Madison Squareu (1997.) na kojem je ugostio brojne poznate rock-zvijezde svih generacija.

Ovaj koncert održan je pola godina poslije rođendanskog na Phoenix Festivalu, četverodnevnom festivalu koji je bio zamišljen kao konkurencija ranije poznatima Glastonburyju i Readingu, ali se za razliku od navedenih održavao tek pet godina (1993.-1997.) da bi se zatim nažalost potpuno ugasio. Prve godine ovoga festivala, headlineri su bili Sonic Youth, Hole, Faith No More i The Black Crowes, a idućih su među ostalima nastupili Iggy Pop, The Pogues, Bob Dylan, Neil Young, Sex Pistols, The Prodigy, Placebo i drugi. Sam David Bowie nastupio je na dva zaredom: prvi puta nakon albuma „1. Outside“ 1996. i zatim iduće godine u sklopu turneje kojom je promovirao album „Earthling“.

Nesvakidašnji je sam početak ovoga koncerta, jer je za uvodnu pjesmu Bowie odabrao laganu, akustičnu pjesmu „Quicksand“ s albuma Hunky Dory (1971.). Uobičajen uvod u pjesmu koja sadrži jedan od njegovih vjerojatno ponajboljih tekstova nadopunjen je ubacivanjem cijeloga benda u drugom dijelu pjesme. I tako je čarolija mogla početi. Ostale su stare pjesme doživjele brojne preinake tako da su aranžerski ujednačene s novim materijalom. „The Man Who Sold the World“ izveli su u novom, alternativnom aranžmanu s naglašenim basom i klavijaturama te solom koji podsjeća na sitar, a „Jean Genie“ krenula je s akustičnim uvodom „Drifting Bluesa“. Pjesme s albuma „Earthling“ izvedene su u nešto blažim verzijama nego na studijskom izdanju, osim pjesme „Little Wonder“ u kojoj Gabrels dodaje agresivnije zvukove na gitari što je potaknulo Bowieja i na agresivniju vokalnu izvedbu. „Fashion“ je doživio jednu sporiju i sintetičkim efektima bogatiju verziju, „Fame“ je zvukom materijalizirao osjećaj zasićenosti težinom slave, „Scary Monsters“ osjetno je sporiji s mnogo ritma i efekata dok je rastrzana gitara u drugom planu te je tako blizak ostalim pjesmama s albuma „Earthling“. Službeni dio koncerta završili su pjesmom „Little Wonder“, ali kao i obično ono najbitnije je tek kasnije uslijedilo. Odsvirali su dvije Bowiejeve autorske pjesme i dvije obrade u kojima se kao vokal iskazala basistica Gail Ann Dorsey. Gail je pjevački nevjerojatna i pri tome je svejedno pjeva li prateći vokal (kao u pjesmama „Fashion“ i „Dead Man Walking“) ili vodeći u „Under Pressure“ i „O Superman“. Nakon fenomenalne „Dead Man Walking“, još jedne odlične industrial i progressive pjesme s albuma „Earthling“, odsvirali su „White Light, White Heat“, standard antologijske grupe Velvet Underground kojega Bowie voli izvoditi još od početka sedamdesetih, ali je ovoga puta bio bogatiji ritmom i nevjerojatnim solom Reevesa Gabrelsa. Predzadnja pjesma bila je „O Superman“, podulja obrada pjesme Laurie Anderson u koju su sabrali sve elemente novih tehnologija. Nekome će biti predugačka, ali ako se usredotočite na nevjerojatno ritmičko poigravanje bubnjara Zachary Alforda popunjeno loopovima i samplovima ili skladno nadopunjavanje fenomenalnog vokala Gail-Ann Dorsey pratećim vokalom Davida Bowieja, vrlo lako možete otploviti u neki drugi glazbeni svijet lako moguće bolji nego što je ovaj. Posljednja pjesma te večeri bila je pjesma „Stay“ s albuma „Station To Station“, u kojemu su manje naglašene gitare, ali je puna ritma, sintetičkih zvukova i dobrih, premda zagušenih vokala.

Osrednji i površni Bowiejevi poznavatelji zamjerit će što u repertoar nije uvrstio neke od svojih najpoznatijih i najkomercijalnijih hitova (kao što su „Life On Mars“, „Changes“, „Ashes To Ashes“, „China Girl“, „Ziggy Stardust“ ili „'Heroes'“), ali za njih u ovom setu konceptualno i glazbeno uistinu nije bilo mjesta. Svaki noviji aranžman ovoga tipa neke od navedenih pjesama zvučao bi karikirano i pretenciozno. Također treba naglasiti da je težište ove turneje bilo na ritmu i sintetičkim zvukovima, te su gitara i klavir bili u drugom planu. Reeves Gabrels je snimao na gitari sintetičke zvukove i izvodio solo dionice na klavijaturama, a Mike Garson je odsvirao tek nekoliko klavirskih solo dionica među kojima treba naglasiti jednu na kraju „Looking For Satelitte“ i onu u pjesmi „Hearts Filthy Leson“. I ono što je također bitno, snimka koncerta napravljena izravnim snimanjem s miks pulta te je stoga vrlo kvalitetna, a bend je zvučao savršeno uigrano i svježe. Jedina i ključna zamjerka svemu ovome je ta da se Bowiejev nesvakidašnji vokal ugušio u ovoj silnoj šumi ritmova i sempliranja.

Na kraju, premda ovaj nastup možda i nije ponajbolje live izdanje Davida Bowieja, pravi će obožavatelji u ovome koncertu vjerojatno uživati i rado ga uvrstiti među ostale njegove ploče na svoje police.

Ivan Dukić