Review
Nakon više-manje zapaženih albuma Move Along (2005.) i The All-American Rejects (2002.) emopowerpoprockeri iz Oklahome predstavljaju nam se s novim studijskim materijalom (jedanaest konkretnih pjesama i nešto demo snimki) koji je već neko vrijeme u opticaju, i to sasvim dovoljno da letimičnim praćenjem VH1 i MTV dvojke refren najavanog singla nesvjesno naučimo napamet.
Produkciju potpisuje Eric Valentine, što treba posebno naglasiti, jer je iz benda svojim intervencijama s širokom paletom instrumenata stvarno uspio izvući maksimum. Ono što već na prvi pogled pati je audio-vizualni imiđ novog AAR-a – problematično naslovljen album (When The World Comes Down) popraćen skoro pa nekom metal ikonografijom koju vjerojatno ni u snu ne bih uspjela spojiti sa skroz društveno prihvatljivim zvukom raspoloživih pjesama.
Prva stvar I Wanna nije loša. Dobar proboj – rifova ko u priči, energije na bacanje i kvalitetan vokal. Fallin' Apart nastavlja istu šablonu, a s trećom (Damn Girl) čini se da dobitnu formulu za ludi tulum u bratsvu nekog američkog sveučilišta već sasvim precizno možemo napisati na ploču. E sad, ona pjesma s početka – Gives You Hell – možda najkompleksnija na čitavom albumu. I mogu reći da funkcionira, i to skroz dobro. Pristojni epski monolog na početku koji se preko zanimljivih instrumentalnih dionica prebacuje na čitavu sinkroniziranu grmljavinu nabrijanih momaka s pivom u rukama, naprasno prekinutu završnim taktom. Što se mene tiče, mogli su s navijanjem otegnuti i dulje, jer se sve jednostavno savršeno poklopilo.
Pjesme koje slijede više funkcioniraju na razini ideje, nego kao definitivne forme. Mona Lisa ima svojih dirljivih trenutaka, Breakin' energično podiže stvari, ali ništa više od toga, pa Another Heart Calls koja možda ima i najviše potencijala na čitavom albumu, sa svim onim o o o trenucima i napetom komunikacijom unutar muško-ženskog dueta, pa ono spuštanje u Real World koje prerano prerasta u pripjev, i tako...
Uglavnom, nisu svi koncepti nastali da bi nas se prosvijetlilo. Neki su tu da bi nas zabavili, ili, ako ništa drugo, činili dobar background romantičnoj ljubavnoj priči na pomolu. I zato bend ne treba osuđivati zato što se s godinama evolucijski nije značajnije pomaknuo s Move Along (bilo je tu dobrih stvari). A ako se dobro sjećam, (Jon) Bon Jovi je čitave devedesete iteakako uspijevao konkurirati s istim obrascem ponašanja i u tome nema ništa loše, naravno, sve dok znamo gdje je čemu mjesto. Pa isto kao što momentalni megahit Ashera Rotha I Love College ima žestoki pripadajući kontekst, tako ga ima i novi AAR.
Marina Vukman
