Incantations

Review

Evo još jednog u nizu reizdanja starih albuma. Karakteristika svih njih, pa tako i ovoga, jest ta da uz remaster materijala bude ugurano još puno dodatnog, prije ne- iskorištenog, tzv. bonus materijala. Ovaj primjerak to čini u obliku standardnog i deluxe izdanja. Standardno izdanje se sastoji u remasteriranom mixu albuma uz dodatak pjesme Guilty, dok deluxe izdanje sadrži standarnu verziju, kao i drugi CD sa singlovima, manjim (muzičkim) komadima i DVD sa 5.1 miksem, promo video materijalima i live verzijom albuma. Viniloljupcima je bačena kost u obliku nekoliko potpisanih primjeraka. To je to. Nema se tu više šta puno za reći. Svi smo čuli za velikog Mike Oldfielda. Klanjamo se njegovoj ingenioznosti.

No, je li to baš opravdano?

Treba reći nešto sadržajne prirode u vezi ovog albuma. Na prvo slušanje ova muzika doista mami da je se opiše kao velebno djelo. Potezi koje povlači su snažni, smioni. Ta glazba, koja ima svoje korijene u britanskom folku i na njega se oslanja, gradi se na improvizaciji. Uvodi jednu muzičku ideju koju onda putem primjene određene muzičke forme nadopunjava i gradi. Ona se vrti i vrti, i poput spirale, uvlači nas u sebe i odvodi na prekrasna mjesta. Ali, to je samo iluzija.
 

Prva asocijacija na ovo dvodjelno muzičko djelo jest Tangerine Dream. Pioniri elektroničke glazbe koji su svoj put počeli u Njemačkoj. Radi se o bendu koji je istinski inovator na elektroničkom polju i prava avangarda. Je li Oldfield bio u kontaktu s tom muzikom, nije poznato, ali vraški vuče na njih. S tim, da kad se uspoređuju ova  dva djela, na površinu izlaze neke bolne činjenice. Naime, u slučaju Tangerine Dreama osjeća se iskrenost i genuinost. Vidi se da se radi o ljudima koji se muzikom bave zato što ju doista vole, zato što se njome moraju baviti. Kod Oldfielda se nakon već vrlo kratkog slušanja osjeća da nešto nije u redu. S jedne strane ne postoji estetička autentičnost i istinska povezanost s muzikom, a s druge, iako je formalist, taj formalizam niti je istinski avangardan, niti išta što je za pokazati uz prave avangardne kompozitore poput Xsenakisa, Stockhausena, Cagea i slične. U tom rascjepu čovjek kao da ostane na suhom, ostavljen sa pop-om pseudoavangardnih manirizama. Oldfield muziku ne živi kao (to je dojam koji ostavlja) netko tko vidi kroz muzičko iskustvo kao putovanje u umjetničku ekstazu, on vidi glazbu kao matrice. Muzičke forme su njegov muzički govor. Oldfield je sav naopačke postavljen u tom pogledu. Umjesto da se tome približava na način umjetnosti, on se glazbi približava, pa onda i stvara, na način da ju estetički gura u matematičko-logički jezik. To je zamjena teza. Istina, njegove melodije su lijepe, njihova međusobna igra je dražesna; ali sve je to tako produkcijski ispeglano, sve je tako čisto, zvuk je kristalno jasan i bolno precizan. Nema tu nikakve topline, izostaje kao prirodna posljedica njegovog matričnog izražavanja. Zato je ukupni dojam - lažan. Kada još pritom uzmemo u obzir i osobu Mike Oldfielda - njegovo podvrgavanje terapijskoj grupi (da ne kažemo sekti) Exegesis, kao i indolentnost svoje pobune koju pokazuje prema svojoj izdavačkoj kući na način da se u albumuAmarok, vrlo vješto skrivena, nalazi uvreda uperena prema svom producentu, kriptirana u Morsovom kodu; čini se da tu osoba kojoj je stalo do istinskog muzičkog doživljaja nema što slušati.

Jedino oni koji muziku percipiraju kao fenomen zvukova povezanih čovjekovim talentom da ih sastavi u jedno, širokoj publici ugodno, estetski prosječno, ali formalno složeno, muzičko djelo; mogu Oldfielda shvatiti ozbiljno. Jednako ozbiljno kao što on shvaća pitanje prave duhovne katarze kada se daje u ruke onih koji iz osobnog, duhovnog putovanja rade biznis. I još uspijevaju uvjeriti svoje polaznike kako su novi , promijenjeni ljudi!

To kako je on kao osoba najbolje se vidi u njegovoj glazbi. Pa, tko voli...

Barbara Komar