This Wild Willing

Review

Ako ste ikad slušali Glena Hansarda znate da njegovi albumi zvuče kao da je okupio cijeli orkestar svega i svačega. To je i sada slučaj. Imerzivni aranžmani, elementi koji se brzo mijenjaju i neiscrpni ormar pun instrumenata. Čini se da je "Wild Willing" vrhunski album. Pogotovo ako volite glazbene rolere. Ali tada iznenada pada gadna tišina. Tada je to samo Hansard.

"Wild Willing" četvrti je solo album Irca koji se ponekad i guši u kaotičnim skladbama. To se jasno može čuti na prve tri pjesme. Doslovno bučni stil u "I'll Be You, Be Me" je fenomenalno odabran, dok orkestral dolazi na svoje mjesto u "Don’t Settle", a i "Fool's Game" ima nekoliko takvih dionica.

Oni koji su se potpuno opustili i utopili u ove prve tri pjesme, nastavkom albuma doživjet će hladan tuš. Energija, iznenađenje, orkestralije… sve se glatkim rezom obustavlja i prelazi u glazbenu plovidbu gdje Hansard kroz more ovog albuma vesla samo sa svojom mandolinom, ponekim zvukom violine i neizbježnog klavira. No, u tome nema ništa loše. Neke od tih pjesama zaista su zapanjujuće ("Threading Water").

Jedina primjedba koje bih se dotakao je ta da Hansard svojim pjevanjem ponekad djeluje isuviše spor, te se na nekim dionicama, minimalno, ali osjeti - kao da guši vlastitu pjesmu, ali to je samo moje mišljenje. Ne sumnjam da će se mnogima takav stil zapravo i svidjeti.

"This Wild Willing" nije Hansardovo remek-djelo. Ponekad se ne osjeća koherentno i, posebno u drugom dijelu, nedostaje poriv da očarava slušatelja. Je li glazba lijepa? To svakako, ali ne na razini koju nam je prethodno isporučivao.

Dražen Plukavec