Review
Logično ili na žalost, u pravilu ili zakonom ljudske slabosti, duhovnosti, odnosno, vjere zaozbiljno se (naj)češće hvatamo tek kad nas život pritisne uza zid, kad nam ponestane materijalnih oslonaca koji bi nas zadržali na nogama. Taj, u osnovi, vrlo intiman dio većine nas svoju punu afirmaciju silom čiste grješne čovječnosti doživljava baš tada, u pokušaju da se snaga čiste vjere probije i nadjača hladnu i okrutnu logiku svijeta koji nas hrani i tlači u istom svakodnevnom mehanizmu.
"Proizašla je iz snažne želje da na taj način govorim... A čovjek ne govori tako osim ako se ne osjeća stjeranim u kut, ako se ne osjeća potpuno očajnim i ako ne osjeti hitnost u svome životu." Tim je riječima Leonard Cohen pokušao sabrati svoje razloge pisanja zbirke kakva je "Knjiga milosrđa". Jer, koliko god za poznavatelje njegova pisma i nisu bile baš potpuno iznenađenje, pedeset pjesama u prozi formom, temom i jezikom posve u tradiciji starozavjetnih psalama predstavljale su svojevrstan šok nakon desetljeća istančane liričnosti u raskalašenom, ali uigranom koitusu s čistim bijesom proizašlim iz duhovne i tjelesne čežnje. Njegova prethodna zbirka (doduše, tada već šest godina stara), "Kavalirova smrt", pritom je bila dotad (i dosad) najsirovija, najmračnija i najbezobzirnija manifestacija njegova pjesničkog jezika i kao takva najoprečniji moguć rukopis "Knjizi milosrđa". Kakav je to put Cohen prevalio u tih šest godina prohujalih između 1978. i 1984. kad je, puneći pedeset godina života, odlučio konačno uistinu pobjeći od depresija i naći mir, tu najfiniju tangentu tjelesnog i duhovnog?
Možda je čak presudan čimbenik upravo bilo to zaokruženje pola stoljeća života, dakle, kriza srednjih godina. Kod osobe kakav je Leonard Cohen ona se neminovno nije mogla ili trebala manifestirati novim sportskim autom muških boja ili na brzinu okupljenim haremom jedva punoljetnih namiguša, već prije konkretizacijom bijega od hedonizma kojim je od rane mladosti vidao vlastite rane, krpao vlastite nedostatke i namjenski stavljao odgoj, vjeru i duhovnost na kušnju. Sve što je skupljao usput, od Kanade do Grčke, od židovstva do zen-budizma, od "Avalanche" do "Hallelujah", od gorčine do bijesa i natrag, sve to bilo je više nego kvalitetna osnovica tom "novom" Leonardu Cohenu. Zapravo, ne toliko novom, koliko naučenom, rastočenom pa skupljenom nanovo u skladniju i manje implozivnu cjelinu. "Knjiga milosrđa" tako je neminovno postala prijelomno djelo njegova pjesničkog opusa, ali i pouzdan, impresivan dokument prijelomnog perioda njegova ljudskog vijeka. Dva velika ljubavna brodoloma i to prvenstveno nastala upravo njegovom "pogrešnom navigacijom" upravo su postali dio jedne male povijesti koja je bila spremna za poduži, manje turbulentan epilog.
U tradiciji, dakle, dičnog književnog uzora, njegovi psalmi tematiziraju čežnju, odricanje i traženje. Molitvu. Jezikom blagim i poniznim, a istovremeno i samouvjerenim i konkretnim, Cohen plete svoja pitanja, priča male priče, šapuće molitve odvojene poluvidljivim upitnicima. Jer, koliko se netko na tom svojevrsnom početku duhovnih sublimacija uopće može smatrati dostojnim bacati (i sebi i drugima) zaokružene izjave o samoj srži vjere? Čovjek toliko upoznat s baštinom židovstva, kršćanstva i budizma, odrana gonjen najbezobzirnijim predatorima iskonske čežnje, itekako je bio svjestan intimnosti koliko i hipersenzibilne univerzalnosti vjere i njezinih polipa na tijelu duhovnog. Zato "Knjiga milosrđa" i jest tiho grebanje pojedinca na koljenima, ponizni glas koji traži odgovore, ali ih ne očekuje u svojoj skromnosti. Jer, nema odgovora, nema ni naznake kakvog prozirnog proroštva ili jeftinog propovijedanja, nema biserja ni blata. Ovo je veliki autor sa "Songs of Love and Hate" i iz "Cvijeća za Hitlera" na golim koljenima; uplašen, da, ali i otvoren unutrašnjem miru do kojeg vodi samo put poniznosti i skromnosti, empatije i velikodušnosti te, naravno, pomirenja s Bogom.
"Blagoslovljen ti što svakom dade štit samoće da te ne zaboravi. Ti si istina samoće, i samo se imenu tvome odaziva. Osnaži samoću moju pa da se izliječim u ime tvoje, koje je ponad svih utjeha na ovoj zemlji izrečenih. Samo u tvoje ime opstojim u huji vremena, samo kad k sebi uzmeš ovu samoću mogu svoje grijehe prinijeti tvome milosrđu." U primjerenom prijevodu Maje Tančik tako glasi meni možda najdraže "poglavlje" Cohenove "Knjige milosrđa", a u kojem je tako fino sadržana sva intimnost autorova "trenutka" te njegov prijateljski odnos s Bogom. Cohen u svom jeziku pritom nastupa prvenstveno kao židov, ali i kao individua oslobođena okvira ijednog institucionalnog prozora u duhovna dobra. Tu leži i temelj dodatne sugestivnosti njegovih intimnih, duboko osobnih molitvi i njihove "opipljivosti" čak i u, vjerujem, umjereno širokom čitateljskom krugu.
Da se više približim misiji ovoga portala, nadodat ću da je Cohen, kao već definitivno prvenstveno estradni umjetnik, ovom prijelomnom životnom i umjetničkom trenutku dao i glazbeno ruho u albumu "Various Positions", kojeg, iako ne spada u sam vrh njegova stvaralaštva najtoplije preporučujem uz čitanje ove knjige. Ne i istovremeno, budući da je tišina najbolji kompanjon čitanju djela kakvo je "Knjiga milosrđa", ali svakako u pauzama čitanja. Ponavljam, odgovore nećete dobiti, ali svakako će oplemeniti neka vaša pitanja, što i jest, uostalom, zadaća svake umjetnosti, čime god bila gonjena ili punjena.
Ova umjetnost od mene – iz brojnih razloga spominjanih u prethodnim pasusima – ipak ne može dobiti kvantitativnu ocjenu, pa će sve zvjezdice u zaglavlju ostati tek proizvoljno popunjene, u znak poštovanja prema svim upitnicima tako suptilno postavljenim duž ovih stotinjak stranica.
Toni Matošin
« Divni gubitnici 
