U subotu se u Zagrebu napokon održao dugoočekivan koncert Pixiesa. Podsjetimo, Pixies su trebali nastupiti na Zagrebačkom velesajmu još u ljeto 2020., ali je koncert zbog pandemije pomaknut na kolovoz 2021., a potom još jednom na 27. kolovoza 2022. Prvotna zamisao benda bio je promovirati album „Beneath the Eyrie“ (2019.), no u međuvremenu su prikupili dovoljno materijala kako bi mogli objaviti još jedan album, a to će biti „Doggerel“ koji nas očekuje u rujnu ove godine. Ranije kupljene ulaznice vrijedile su i za ovaj, konačni termin, koji se nekako na kraju ipak nije pokazao kao „treća sreća“.

Kao predgrupa nastupili su The Slow Show, indie grupa iz Manchestera, koja je svoju ljetnu europsku turneju povodom svojeg četvrtoga studijskog albuma „Still Life“ spojila s dva koncerta Pixiesa, onim u Zagrebu i dva dana poslije u Beogradu, na kojima nastupaju kao predgrupa. Vremenska prognoza za subotu nije bila naklonjena koncertu na otvorenom: mogli smo očekivati kišu u večernjim satima, a predviđanja su se, nažalost, i ostvarila.

Nešto prije koncerta predgrupe koji je započeo u skladu s predviđenom satnicom točno u 20 sati, počela je padati i lagana kišica. Svoj repertoar, kojega obično izvode u trajanju od dva sata, The Slow Show sažeo je u nekih ugodnih pola sata. Četvorka iz Manchestera podsjeća na National, Elbow ili Tindersticks, a predvodi ih pjevač Rob Goodwin. Ostali članovi su Frederik 't Kindt (klavirist), Joel Byrne-McCullough (solo gitara) i Chris Hough (bubnjevi). Izveli su nam sedam svojih laganih i melankoličnih pjesama među kojima su nekako posebno bile dojmljive „Mountbatten“, „Vagabond“ (s prekrasnim solom na gitari) i „Dry My Bones“, u kojoj se bubnjar ritmički vješto i precizno poigravao s palicama za timpane. Zvučali su izuzetno dobro, opuštajuće i zanimljivo, premda vjerojatno i nisu najsretniji odabir predgrupe za ono što je trebalo uslijediti – Pixiese, legende alternativne glazbe, utemeljitelje grunge sounda koji su kao takvi utjecali na niz drugih bendova poput, primjerice, Nirvane. Doduše, i Pixiesi su se u posljednje vrijeme poprilično smekšali, posebno otkako su započeli s radom nakon onog desetljeća prekida rada (1993.-2003.).

Pola sata svirke predgrupe, a potom pola sata brzinskog pospremanja i pripremanja pozornice za zvijezde večeri… I dok je publika iz možda već tada pretihog razglasa slušala pjesmu „James Bond“ Iggyja Popa, dečki iz Slow Showa su u nekih desetak minuta brzinski pospremili svoje instrumente, efekte, povadili kablove, izgurali pijanino s pozornice, rastavili set bubnjeva, a Rob je čak smotao i tepih na kojemu su svirali. U idućih petnestak minuta tehničari Pixiesa uštimavali su njihove instrumente, isprobavali zvukove na bubnjevima, a mi smo za to vrijeme mogli slušati „Everything Now“ grupe Arcade Fire i mnoge druge pjesme. Kiša je u međuvremenu prestala padati.

Napokon, par minuta prije 21 sat započeo je onaj instrumental „Young and Joyful Bandit“ grupe Arbeit koju Pixiesi koriste kao uvod u svoje nastupe. A potom su članovi Pixiesa se počeli pojavljivati na pozornici: Black Francis u crnoj majici i hlačama te isto takvim adidasicama, Joey Santiago u bijeloj odjeći s kačketom na glavi, David Lovering u tamnoj, mađioničarskoj košulji dugih rukava i šarmantna Paz Lenchantin u bijeloj odjevnoj kombinaciji. Naravno, četiri-pet tisuća okupljenih gledatelja burno ih je pozdravilo već na samom početku. A onda je krenulo.

Za otvaranje koncerta odabrali su odličnu pjesmu „Gouge Away“, jedan od brojnih hitova s njihova drugoga albuma „Doolitle“ (1989.) i odmah izazvali pravo oduševljenje. U skladbi dominira ritam sekcija (ravni bas s bubnjem), preko kojega se čuje umjereni Francisov glas te tek povremeno pojačane gitare i Francisovo vrištanje tako da se problem tehničke prirode koji je u stvari obilježio prvi dio nastupa odmah nije niti mogao detektirati. Ali, situacija je već pri izvedbi druge pjesme „Wave Of Mutilation“ postala jasna: nešto ne valja ili s miks pultom ili s razglasom, jer one pršteće gitare koje su toliko karakteristične za zvuk Pixiesa, jedna drugu zaglušuju i preklapaju se, dok se u nekim momentima Francisov vokal gotovo i ne čuje. Ali publici to, čini se, ne smeta: uživaju u nizu starih, dobrih pjesama Pixiesa s njihova ponajbolja prva dva albuma („Surfer Rosa“ i „Doolitle“) koje u Zagrebu nismo imali prilike čuti od njihova posljednjega živoga nastupa na INmusicu 2014. Na njih su se nadovezale i njihove novije pjesme poput recimo „Human Crime“ ili kasnije izvedena „Vault Of Heaven“ koje će tek biti objavljene na nadolazećem albumu.

Jasnije se zvuk mogao razaznati u srednjem dijelu koncerta, kad se Black Francis prebacio na akustičnu gitaru, jer smirivanje nastupa dogodilo se nekih petnaestak minuta prije deset sati. Tehnički gledano, Pixies su fantastičan bend: Joey Santiago je fascinantan gitarist, a njegove solo-dionice daju prepoznatljiv 'štih' njihovoj glazbi. U jednom trenutku, pri izvedbi pjesme „Vamos“, poslužio se kapom kojom je strugao po žicama gitare, a posebno upečatljiv njegov je solo u pjesmama „Blown Away“, Hey“ i „Where Is My Mind“. David Lovering svira zanimljive prijelaze na bubnjevima s nevjerojatnom lakoćom, posebno u pjesmama „Vamos“ i „La-la Love You“. Paz Lenchantin se odlično uklopila u bend na mjesto nekadašnje basistice Kim Deal i sasvim dobro svira a i pjeva njezine prateće pa i solo vokalne dionice („Gigantic“).

Vjerojatno je sredina koncerta, odnosno dijelovi u kojima su pjevali svoje nešto novije pjesme bio ponešto manje zanimljiv starim obožavateljima Pixiesa, ali Pixiesi su, kao što se moglo vidjeti po sastavu publike, jednako atraktivni i mladim naraštajima. Verbalne komunikacije benda i publike baš i nije bilo, ali je bilo zabavno kada je Black Francis u nekom od mnogih trenutaka ugađao svoju gitaru te pritom podizao glavu prema publici prislonivši ruku na uho, a oni bi mu odgovarali sa „Hey“. Bilo je i simpatično kad su iz drugog pokušaja uspjeli istovremeno započeti pjesmu „Here Comes Your Man“, a nadasve onaj trenutak kada je Black odlučio zamijeniti bis, kojega su već započeli svirati, pjesmom „Lala Love You“.

Publika željna dugoočekivanog nastupa, pozitivno je reagirala na svaku njihovu pjesmu: „Crackity Jones“ je posebno razbacao društvo u sredini ispred pozornice, a pjesmu „Where Is My Mind“ toliko se zdušno pjevalo da se Blacka Francisa gotovo i nije čulo. Prije zadnje pjesme službenoga dijela Blacku je pukla žica na gitari, ali ga to nije spriječilo da i dalje sudjeluje u izvedbi pjesme stvaranjem dodatne mikrofonije. Set lista zagrebačkoga koncerta razlikovala se od onih koje su izvodili ranije tijekom ove turneje, ali možemo se pohvaliti da su nas Pixiesi jedine počastili bisom.

Ukratko, dugoočekivani koncert, unatoč tehničkim poteškoćama, najvjerojatnije je u potpunosti ispunio očekivanja publike. Premda će, barem meni osobno, u trajnijom uspomeni ostati njihov koncert na Šalati 2006. ili onaj na INmusicu 2014. godine. Ali, ni sljedeći njihov nastup u Hrvatskoj, kad god on bio, nipošto ne bi trebalo propustiti.

Setlista
(setlistu postavio Dragutin Andrić)

Gouge Away
Wave of Mutilation
Debaser
Monkey Gone to Heaven
Gigantic
River Euphrates
Human Crime
Cecilia Ann (The Surftones cover)
St. Nazaire
Caribou
Something Against You
Isla de Encanta
Head On (The Jesus and Mary Chain cover)
U-Mass
Planet of Sound
Vault of Heaven
Who's More Sorry Now?
The Lord Has Come Back Today
There's a Moon On
Cactus
Break My Body
Nimrod's Son
Mr. Grieves
Blown Away
All the Saints
Ana
Here Comes Your Man
Vamos
Motorway to Roswell
Hey
Tame
I Bleed
Crackity Jones
Wave of Mutilation (UK Surf)
Where Is My Mind?
Winterlong (Neil Young cover)

Bis
Bone Machine (prekinuta nakon nekoliko trenutaka)
La La Love You