Egy, kettő, három – u prijevodu jedan, dva, tri – jedine su tri mađarske riječi koje je Tomy Karevik naučio od Olivera Palotaia, Kamelotovog Mađara na klavijaturama.
Kamelot je naime u utorak, 9. listopada, nastupio u Budimpešti u budimskom klubu Barba Negra u društvu njemačkog benda Leaves' Eyes pred skoro pa rasprodanom dvoranom.
Moram priznati da od Leaves' Eyes i nisam imala prevelika očekivanja jer me baš i nisu ostavili pod dojmom kad sam ih zadnji put slušala na Metalcampu prije otprilike osam godina. Doduše, svirali su na velikoj pozornici u nekom dosta nezgodnom podnevnom terminu usred prevrućeg ljetnog dana. Tada je s njima još uvijek bila Liv Kristine koju su u maniri meksičke sapunice nedavno izbacili iz benda i na njeno mjesto doveli mladu Finkinju Elinu Siiralu. No ipak nećemo trošiti riječi na tračeve… Elina je talentirana pjevačica, pomalo mi je djelovala plaho i sramežljivo, ali kako se koncert približavao kraju tako je njena scenska prisutnost bila izražajnija. Solidan broj ljudi pred binom je očito uživao u setlisti kojom su promovirali svoj sedmi studijski album Sign of the Dragonhead. Pred kraj nastupa je Alexander Krull izašao na scenu u chainmaillu, s vikinškom kacigom na glavi i mačem u ruci i time upotpunio izvedbe pjesama Beowulf i Haraldskvæði.
Nakon opuštenog Vikinškog seta, došlo je vrijeme i za željno očekivani Kamelot. I par dana nakon koncerta imam osjećaj da sam zapravo gledala reprizu nastupa kojeg su održali u Budimpešti prije dvije godine. Zapravo i ne reprizu, nego puno bolju verziju jer sam napokon uspjela uživati bez da toliko mislim na Roya Khana i činjenicu da sam propustila otići na njihov koncert u toj staroj postavi.
Maleni „dodatak“ koji mi je popravio sliku je i to što su na turneju poveli Lauren Hart koju inače imamo prilike čuti u sve popularnijem bendu Once Human. Odlično se snašla u ulogama koje su pjevali Shagrath, Alissa White-Gluz i Elyze Ryd između ostalih.
(I dok pišem ove redove shvatila sam zbog čega mi je sve izgledalo kao repriza. Radi se o trenutku kada je Tommy pružio mikrofon djevojci iz publike koja je potom savršeno otpjevala dio refrena pjesme Forever. Tko zna, možda za dvije godine ta djevojka napokon i stane na pozornicu i zapjeva rame uz rame s Karevikom.)
Kroz skoro dva sata koncertnog programa, Kamelot nas je proveo većinom kroz zadnja dva albuma, Haven i The Shadow Theory, uz nekoliko neizostavnih vječnih hitova poput pjesama Karma, The Great Pandemonium, March of Mephisto i When the Lights are Down.
Thomas Youngblood, ili Mr. Kamelot, bio je posebno dobro raspoložen i unatoč manjim problemima sa zvukom izvukao svaku solažu bez zamjerke. Ipak se radi o melodijama koje su više od ičega simbol benda – pomalo orijentalne i melankoličnog prizvuka. Melankolične zato što govore o njegovom životu koji ga nije mazio. Kako mi je i sam jednom prilikom ispričao, glazba ga je spasila. I dobro da se našao u tome, bila bi prava šteta da u svijetu metal glazbe nema i Kamelota.
