Titans of Creation

Review

Za četiri će dana biti točno 33 godine kako je izašao “The Legacy”, prvi album američke thrash metal grupe Testament koji im je osigurao vječno mjesto među ljubiteljima žanra i samo ih je splet okolnosti spriječio da postanu stvarno veliko ime poput Slayera ili Megadetha. Usprkos svemu i određenim posrtanjima u 90-ima koja nisu zaobišla većinu thrash metala, grupa je od svojevrsnog povratka albumom “The Formation of Damnation” iz 2008. godine ponovno na uzlaznoj putanji, a novi album “Titans of Creation”, njihov dvanaesti studijski, nastavlja u istom tonu te čini Testament i njegovih sat vremena bombastičnog thrash metala upravo ono što nam treba u ovome času.

Iluzorno je očekivati da će grupa koja ima toliko kilometraže iza sebe mijenjati formulu koja funkcionira i Testament ovdje ne skreće previše u nepoznato. Album isporučuje dvanaest novih pjesama koje čine ovu grupu pouzdanijom od većine njenih poznatijih suvremenika s Bay Area thrash scene, a tome pomaže i svojevrsna all-star postava u kojoj grupa trenutno svira. Gene Hoglan na bubnjevima i Steve DiGiorgio na basu čine podlogu svemu na albumu. Poput tamnih korijena Zemlje, bas i bubanj u konstantnoj su međuigri i pravi je užitak čuti majstore na djelu. S druge strane, Alex Skolnick i Eric Peterson čine jedan od najboljih gitarskih dvojaca u metalu, a vokal Chucka Billyja djeluje jednako uvjerljivo kao i na početku karijere.

Na samome se albumu ovo prvenstveno odražava u činjenici da je on maestralno odsviran i tu nema greške, međutim pjesme su ono što čine neki album uspješnim. Prvi dio albuma sadrži duže pjesme i odmah je vidljivo da bi ponekima koristilo malo uređivanja i skraćivanja. “Children of the Next Level” otvara album i zorno ovo prikazuje, jer sa svojih 6 i nešto minuta gubi na snazi sredinom pjesme jer jednostavno predugo traje i razvlači svoju dozu rifova dobrih 2 minute previše. Sljedeća “WWIII” već je kraća i upečatljivija pjesma koja svojom agresijom mnogo bolje funkcionira, dok “Dream Deceiver” pokazuje melodičniju stranu grupe i na trenutke gitarski vuče na novije albume jednih Symphony X.

U nastavku slijede dvije najdulje pjesme na albumu “Night of the Witch” i “City of Angels” koje također ponešto pate zbog svoje duljine, a ovo je posebno vidljivo na potonjoj koja svojim sporijim ritmom djeluje prerazvučeno, no srećom ovdje staju i prigovori. “Isthar’s Gate” i “Symptoms” čine sredinu albuma i ovdje on dobiva na snazi te se njegove najbolje pjesme i nalaze u drugome dijelu koji sadrži nekoliko pjesama koje su kraće i ogoljenije te više usmjerene na maksimalni doživljaj thrasha kojemu grupa zapravo teži. Redom se nižu “False Prophet”, “The Healers” i fantastična “Code of Hammurabi” koje su sve odlični thrash razbijači, no najbolje tek slijedi.

Za kraj je ostavljena “Curse of Osiris” koja je, bez sumnje, najbolja pjesma na albumu i vjerojatno jedna od boljih koje je Testament napisao u karijeri. Tri i po minute briljantno brutalnoga thrasha koji na trenutke graniči s black metalom pravo je osvježenje i šteta je što više pjesama na albumu nije išlo u ovome smjeru, a posebno se ističe demonski dobra vokalna izvedba Chucka Billyja. Album zatvara dvominutni instrumental “Catacombs” koji bi sa svojom orkestracijom i atmosferom mnogo bolje poslužio kao uvod u cijeli album i zapravo čudi činjenica da se grupa odlučila zatvoriti album upravo s ovom numerom, a ne s prethodnom bombom od pjesme.

Osjetnih petnaest minuta duži od svoga prethodnika, albuma “Brotherhood of the Snake” iz 2016. godine, novi se album dobro nosi s tim dodatnim vremenom i u cjelini je bolja kolekcija pjesama. Testament se ovime stvarno potvrđuju kao titani stvaralaštva i nema razloga da ovim albumom ne privuku nove generacije poklonika.

Boris Čičovački