Review
Progovorivši formom i glazbom znanstveno-fantastičnih uspavanki, ukrotivši teškometalne mašine i opjevavši Jamesa Deana i Marilyn Monroe, trčeći s psima pustošima suburbije, budeći se i s pištoljem u ustima, tražeći moć i istodobno je poričući ležeći ranjeno na krevetu poput mrtve prirode u asfaltnom svijetu, Suede su programski pobjegli od britpopa snimivši "Dog Man Star", svoj najbolji i najslabije prodavan album, pobjegavši negdje usput i jedni od drugih. Ili bar ko-autor i gitarist Bernard Butler od ostatka društva u kojem više nije uspijevao vidjeti suradnike nego… OK, nećemo prostačiti bez potrebe, mislim da ste shvatili bit. Desetljeće postmodernizma i ironije navršilo je svoju polovicu, a Brett Anderson je bio itekako svjestan da je vrijeme podizanja benda na pijedestal minulo u izmaglici krhke ambicije. Regrutirajući tada još maloljetnog gitarista Richarda Oakesa i klavijaturista Neila Codlinga, bend nije zastao u refleksijama i žaljenjima za boljom prošlosti. Sadašnjost je tražila akciju, a manevar je bio čistokrvni pop-album!
Zlosretno remek-djelo jedva da se ohladilo i skinulo plašt sa svoje monumentalnosti, a bend koji je bio na prekretnici pokazao se vitalnim za energični i optimistični nastavak. S idejom o jednostavnom pop-albumu s jednostavnim, lakopamtljivim pjesmama naišla je i na odobravanje već kućnog prijatelja, producenta Eda Bullera. Klavijature i Oakesova fluidna gitara odlično su se uklopili u nastavak priče o Suede i stranica s Butlerom na boldiranim mjestima mogla je i definitivno postati dio prošlosti. Bez obzira koliko više cijenili tu prvu fazu stvaralaštva grupe, nastavak s "Coming Up" bio je dobrodošla injekcija svježine i, što je najbitnije, jako dobar album!
Šest bržih i četiri sporije pjesme, u njima svojstvenoj formi, sabrane su u novoj slikovnici ilustriranoj urbanom melankolijom i šarenom dekadencijom. "Trash" i "Beautiful Ones" ponosno predvode prvospomenutu skupinu pjesama kao gitarski pop-dragulji stvoreni da se do besvijesti vrte u večernjim satima na svakoj radio-postaji koja drži do sebe. Prelijepo smeće, dakle, godinama prije kompilacije Garbage, prosulo se u raskošnom celofanu, s bezobrazlukom na usnama i s figama u džepovima po londonskom asfaltu obojenom u titravo crveno, s "Filmstar", "Lazy", "Starcrazy" i posebice štektavom "She" kao glamuroznim ozvučenjem. Brett Anderson s golobradim Oakesom kao novim glavnim suradnikom izvukao je maksimum iz prijelomne točke karijere, što će dodatno potvrditi kvantitetom i kvalitetom B-strana s čak pet hit-singlova.
Pa ipak, sporije pjesme – nazovimo ih i baladama, ako treba – opet su odnijele tihu prevagu i dale posebnu, presudnu boju cijeloj priči. I kad naniže tako simpatično djetinjaste stihove poput "Class A, class B… Is that the only chemistry between us?" Anderson je (eto, i bez Butlera) neprikosnoven u glamurizaciji melankolije. Upravo je "Chemistry Between Us", rasna epska balada sa svim potrebnim sastojcima čežnje, romantike i urbane sjete, nešto poput duše albuma koji je mogao završiti ipak tek s još sjetnijom, a naglašenije neonskom "Saturday Night" kao najljepšim singlom iz bogatog niza. "Picnic by the Motorway" i "By the Sea" su poput prekrasnih blizanki kojima ni krjepost ne može odoljeti, pa se nakon odslušanog albuma čovjek teško može ne zapitati ima li toga još.
A još toga ima, sabrano na friškom, luksuznom reizdanju. Tko se nije naslušao antologijske kompilacije "Sci-Fi Lullabies", ima novu priliku preslušati čak šesnaest pjesama koje su pratile singlove "Trash", "Filmstar", "Lazy", "Beautiful Ones" i "Saturday night" (samo nije jasno zašto je i ovdje izostavljena Codlingova "Digging a Hole" kao jedini previd, izuzmemo li koncertne B-strane) kao i tri pjesme koje dolaze još iz ere "Dog Man Star", a koje su nastale nakon definitivnog razlaza s Butlerom ("Asda Town", "Together", "Bentwood Boys"). Iako su recenzenti navedene kompilacije svojevremeno isticali inferiornost ovog seta pjesama u odnosu na one koje su pratile prva dva albuma, poslušajte samo "Europe is Our Playground" koja bez trunke stida može biti sastavni dio bilo koje poštene antologije britanskih devedesetih, a kamoli nekog od regularnih albuma Suede. Ili bolnu ljepotu "Another No One" za koju bi svi emo-barjaktari dali i više od podmazane guze. Ili topli fluid "This Time" koja kao da dolazi sa stranica udžbenika o pisanju pop/rock pjesme. Ili razoružavajuću jednostavnost "Duchess" (nije prepjev Scotta Walkera!)… I mogao bih tako još bar nekoliko rečenica. A pridodamo li i materijal s DVD-a sa svim spotovima te snimkama s londonskog i ranog pariškog koncerta, imamo još jedan nezaobilazan diskografski paketić da nam oteža rad klima-uređajima ovoga ljeta.
Suede su s "Coming Up" ubrizgali sebi nužnu dozu svježine i elana za povratak na zaslužene, nes(p)retnim spletom okolnosti izgubljene pozicije. Činilo se da budućnost obećava, no trajalo je kratko. Ovoga trenutka nebitno; posvjedočimo zajedno još jednom tom proplamsaju prije nego što zagrabimo dalje.
Toni Matošin
/
« Dog Man Star 
