Review
Prije točno 19 godina svjetlo dana ugledao je najmelankoličniji album Pet Shop Boysa, Behaviour. I dok su 1990-te Depeche Mode i U2 dostizali kreativne vrhunce sa albumima Violator i Achtung Baby, koji su na osebujan način označavali kulminaciju njihova rada u 80-tima, Behaviour je tematski postao nostalgična posveta upravo toj dekadi za koju su Pet Shop Boysi bili neminovno usko vezani.
Za razliku od prijašnja 3 albuma, novost na ovome je bila upotreba analognih sintesizera, čemu je uvelike težio producent albuma Harold Faltmeyer, koji je privremeno zamijenio njihovog stalnog suradnika Stephena Haguea. Već uvodni hit Being Boring sjetna je i nostalgična pjesma poletnog ritma koja ističe gitare kao esencijalni začin cijelog albuma, čija će verzija na albumu uvijek biti bolja od osakaćene singlice. This Must Be The Place I Waited Years To Leave nastavlja u istom tonu, iako je pozitivno ozračje iz Being Boring zamijenjeno hladnom percepcijom surove stvarnosti i negativnim sjećanjima, u kojoj se Pet Shop Boysi, nakon It's A Sin, još jednom razračunavaju sa demonima iz prošlosti.
To Face The Truth plijeni pažnju smirenim ritmom te staloženim i emocionalno nabijenim vokalom, tematski se oslanjajući na ljubomori kao glavnom motivatoru, što će bolje doći do izražaja, u završnoj, orkestralno nabijenoj istoimenoj pjesmi Jealousy. How Can You Expect To Be Taken Seriously prva je pjesma na albumu koja se ubrzanim tempom odvaja od ostatka, iako suštinski itekako pripada ovoj „oktobarskoj simfoniji“. Pjesma se odlično uklopila u repertoar njihove Performance turneje, koja je svojski popratila izdavanje samoga albuma, prebacujući karizmatični dvojac u vrsne autore stihova na vrhuncu inspiracije.
Nostalgija i posveta jeseni provlače se kroz Only The Wind i My October Symphony, dokazujući da je izdavanje albuma bilo tempirano u pravo vrijeme. Vrhunac albuma neminovno je So Hard, esencijalna pjesma njihove tadašnje karijere u kojoj smjela kombinacija racionalne upotrebe sintesizera i vokala Neila Tennanta priča o nesretnoj ljubavi iz perspektive jednog člana para koji ju nastoji spasiti.
Nervously i The End Of The World samo su pojačale dojam da su sa Behaviourom Pet Shop Boysi pokazali zavidnu količinu autorske zrelosti i ozbiljnosti te dokazali da elektronska glazba ne mora nužno biti namijenjena disco klubovima. Album je možda bio i ostao oproštajna poruka 80-tima, ali je i na turbulentan način otvorio novu dekadu karijere Pet Shop Boysa, u kojoj će tek uslijediti njihovi najbolji radovi.
Goran Hatala
« Introspective 
