Review
Rap i ja nikada nismo bili na istoj valnoj duljini, vjerojatno je velikim dijelom i to razlog što je novi album Marčela tek drugi takvoga žanra koji recenziram (prvi je bio posljednji Elemental), unatoč mnogim kvalitetnim izvođačima na balkanskoj sceni još od prvih pojava Tram 11, Ajsa Nigrutina pa do zlatnog doba Ede Maajke.
Sigurno se pitate zašto je autor ove recenzije izričito tražio novog Marčela na preslušavanje? Odgovor pliva u morima između vrlo jednostavnog i podosta kompliciranog. Naime, od mog prvog susreta s glazbom Marka Šelića aka Marčela DeFacta, iako nikad nisam bilo blisko povezan s hiphopom, tu je bilo nečega s čime sam i više nego povezan – a to je književnost i umjetnost pisane riječi, na što Marčelo kao zasebnu stilsku figuru dodaje svu ljepotu nepatetičnih metafora, lukavih dosjetki i lucidnih rima, koje nisu tu samo kako bi bile u nemilosti ritma i flowa.
Od posljednjeg albuma „Napet šou“, prošlo je točno 7 godina, i s obzirom na reputaciju koju je godinama stekao i sam Marčelo u pjesmi „Nigde“ donekle priznaje da je to bio jedan dug vremenski period, no isto tako, teško je ne primjetiti njegov predani odnos kvaliteti naspram kvantitete, jer što bi takvom umjetniku trebalo da izbacuje škart i vuče se po „Kuriru“ samo kako bi bio viđen i „tu negdje“.
Na albumu se nalazi 16 pjesama, a trenutno je aktualan singl „JBG“, koji se u trenutku pisanja ovog teksta nalazi na 9. mjestu YouTubeova glazbena trendinga. Uostalom, kako i nebi – jer „JBG“ je remekdjelo unutar remekdjela. Sav bijes, sva ljubav, sva ogorčenost, svo neimanje straha i sva ona šutnja sve ove godine gledajući kako društvo oko njega propada, i gdje se zatire svaka slamka spasa, stali su u 4 minute i 51 sekundu. Poezija ukalupnjena u Indigov beat je zaista nešto na što ravnodušan može ostati samo ljubitelj Jale Brata i ostale količine kvazi-hiphopa za zaglupljene mase, dok je singl prethodnik „Dvadeset“ aluzija na laž Bajaginih drugova, još jedna socijalna kritika na sav apsurd opstajanja, ne samo u Srbiji, već i na cijelom ovom prostoru.
„Fernwah“ (izraz za žudnju naklonjenu mjestima na kojima nikad nismo bili, op.a.), na kojoj gostuje Nevena Glibetić Nensi, bluesični prikaz nesposobnosti dvoje ljudi da se povežu u jedno, što nikada nisu ni bili je ona nježnija Marčelova strana, no doktorski rad antipatetike.
„Ostrvo mržnje“ je još jedna jaka pjesma, gdje dominira ženskovokalni pripjev, koji se od umirujućeg uzdiže do oslobađanja bijesa i mržnje, o svoj nebulozi ratova i sposobnosti vlasti i medija da jednostavno dignutim glasom (kao i u pripjevu) otpuste mržnju i ubijede ljude koji su već na granici vlastitog opstajanja, da je rat sada i tu, i potreban za dobrobit njih samih.
Kada bih se posebno osvrtao na svaku pjesmu idilično posloženu na albumu, recenzija bi se pretvorila u opsežni, količinom respektabilni esej, no veći je problem što bih svakom "iščekivaču" albuma umanjio doživljaj prvim preslušavanjem, a to je ono što ovaj album najmanje zaslužuje, stoga sam vam ponudio samo jedan mali teaser, kako bi što prije pritisnuli „play“ i dozvolili sebi i svojim ušima da se naviknu na jedan inteligentni hiphop, na jednu poeziju u beatu, i oduševljenje kada kroz Marčelove metafore shvatite o čemu govori, ili na koga točno misli kojim izrazom.
„Nojeva Varka“ nije samo album. „Nojeva Varka“ je remekdjelo i svjetlo na kraju dubokog, mračnog tunela u koji je upao balkanski hiphop i u koji je upao Balkan sam, jedna žilava ruka koja vam pruža stisak bez lažnog osmijeha.
Dražen Plukavec
« Treća strana medalje 
