Review
Sasvim je normalno da je gotovo ikonična figura američke faune našla svoje mjesto i u glazbenoj industriji.
„Buffalo Springfield“ poznat po prvotnoj suradnji Neila Younga i Stephen Stillsa postavio je kao kasniji temelj djelovanja navedenog dvojca vrlo melodijske, jetke pjesme sa složenim vokalnim dijelovima uz odličnu akustično/električnu pratnju.
„White Buffalo“ aka Jake Smith sasvim se hrabro i pošteno upustio u proširivanje nikada definiranih i amorfnih granica američkog folka i countrya, davajući toj domeni sasvim prihvatljiv doprinos.
„King Buffalo“ je bend iz Rochestera, NY u sastavu: Sean McVay (vokal, gitare, sinti) veliki je ljubitelj Frank Zappe; Dan Reynolds (bas, sinti) povremeni je zaljubljenik u hip-hop i Scott Donaldson (bubnjevi) vatreni je zagovornik glazbe Led Zeppelina, Black Sabbatha.
Dakle, klasična, bazična glazbena postava, trio koji se posvetio (sve više prisutnoj u Americi) psihodeličnoj sceni. Ovo im je četvrti album, s najjasnije izraženim ambicijama
U psihodeličnu venu ubrizgali su pametno doziranu količinu hard/heavy elemenata s natruhama plavih nota i stoner rocka uz centralno poziocionirane riffove kao stupove nosače pojedinih pjesama sa fragmentiranom, nenametljivom sinti zavjesom.
Uvjetno rečeno, bend u kojem tri alfa mužjaka sasvim ravopravno nose teret slave ili propasti zaista funkcionira zbog činjenice da je otvorena rasprava nužnost čija je posljedica slaganje oko finalne glazbene slike koja ponekad zalazi na, za njih neistražen teritorij. Rezultat je za sada progresivno vrbovanje nove publike, ne zbog scenske teatralnosti, već zbog iskrenog prenošenja svojih emocija.
Uvodna, dugometražna „Red Star Pt.1&2“ reprezentativan je primjerak obilježavanja njihovog teritorija, lagano valjanje melodije dobiva na složenosti i akceleraciji uslijed delikatnog gitarskog umetka podržanog „plemenskim“ bubnjanjem i sasvim odgovarajućom podrškom bas gitare.
Ima tu i poznatog masnog crnila jednih Black Sabbatha (velika sličnost sa „War Pigs“ ) uz zaslužene komplimente bendu, u centralno pozicioniranoj pjesmi albuma „Eta Carinae“ uspješnoj, složenoj i pamtljivoj osam minutnoj senzibilnoj mješavini zvukova iz 1970-tih i moderne estetike 2020-tih.
Mnoštvo zavodljivo-nostalgičnih trenutaka jednih Pink Floyda možemo pronaći u dvoslojnoj „Dead Star“ koja bi se eventualno mogla naći u opusu benda Elder. Prelaz iz letargije uspješno je prebrođen opasno dobrim heavy riffom.
K Je li ovaj album na kojem je ljestvica podignuta prilično visoko, uz polovično dobre koncerte (Europska turneja nije bila slučajnost), korak ka ustoličenju King Buffala na vrh stoner rocka američke istočne obale?
Pa sigurno je na dobrom putu uz uvjet da nigdje ne skrenu.
Đorđe Škarica
/
