Copper Gone

Review

Sage Francis je izvođač kojem su tijekom karijere uz bazično hip-hop žanr konstantno trpali prefikse, a tu je bilo svega:  indie, crossover, emo, nerd, alternative itd. Neke su povezivali sa njegovim izričajem, a druge sa glazbenom kulisom.  Na kraju dana, Sage je ipak prvenstveno pjesnik koji se može u grubo razbiti na dva povezana pojma, a to su hip-hop i spoken word. Međutim, sve ranije navedeno ipak ima (klimav) temelj; Francis je od početka karijere eksperimentirao sa raznim glazbenim žanrovima, ostavljajući osnovno uporište u hip-hop glazbi. Prvi razlog za navedeno je vlastito traženje i želja za ispunjenjem, a drugi je lagano i odmjereno provociranje vlastitih fanova. Iz izričaja mu doslovno vrišti neupitnost vlastitog intelekta, a u njemu leži  glavni uzrok sukoba sa fanovima, medijima itd. On je jednostavno onaj tip koji zbog vlastite širine vidika ima nultu toleranciju na tuđu glupost ili neshvaćanje, pa su ga mnogi tijekom karijere doživljavali kao genijalnog isfrustriranog, emotivnog geek MC-a. Takav dojam nije samo prisutan u njegovoj glazbi, već on stvarno živi ono što govori. Potvrda toga je i četverogodišnja stanka između posljednja dva izdanja, koja je velikim dijelom nastupila zbog njegove borbe sa depresijom.

Danas Sage iza sebe ima 5 studijskih albuma i barem 8 mixtapeova. Dok ove druge trebate malo prekopati da biste ulovili interesantne bljeskove Sageove hiperproduktivnosti; studijski albumi su svi redom indie rap underground  klasici. Baš svaki od tih klasika svojim poglavljima regrutirao je nove članove Sageove underground vojske. Bilo da se radi o Runaways, Makeshift Patriot, Escape Artist, Waterline ili Best Of Times, svatko ima barem jednu pjesmu koja ga je nepovratno učinila njegovim slušateljem. Svaki materijal donosi nešto novo, ne obazirući se previše na reakciju publike i trenutne glazbene trendove. Tako mu je A Healthy Distrust donio vjerojatno najviše hip-hop fanova, a Li(f)e velik broj istih uskih pogleda otjerao, te proširio izričaj ovog umjetnika na raznolikiju publiku.

Već spomenuta četverogodišnja stanka iznjedrila je Copper Gone, svojevrsni autobiografski testament koji je definitivno najpovezaniji, najzreliji i po mnogima sam vrhunac Francisovog talenta spojenog sa iskustvom i napornim radom. Taj naporni rad Sage će jednostavno nazvati preživljavanjem. Na ovom materijalu šarolikog aranžmana, bez stroge konceptualne, ali namjerne tematske povezanosti, očekivano do izražaja dolazi lakoća Francisove hip-hop elokvencije. Uradak obećava od samog početka, otvara ga Pressure Cooker ponavljajući pitanje „Where have you been?“ na uvodu, ubrzo prelazi u dinamičan i naravno netipičan hip-hop reprezent, popraćen distorziranim gitarama zadivljujuće organske produkcije Cecila Ottera iz kolektiva Doomtree. Slijedi jedan od najboljih trenutaka albuma koji zavidnim storytellingom i brutalnom realnošću oslikava prekid veze sa voljenom, ali pogrešnom osobom. Sage je poznat kao MC kod kojeg je stvarno teško izabrati citat u moru kandidata, a Grace je jednostavno genijalan iz retka u redak te ćete se od samog početka naježiti zbog stihova: „Patience is a virtue, virtue is a grace, Grace is a little girl who wouldn’t wash her face“. Domišljati batlle momenti nisu iznimka ni na Copper Gone pa će tako ID Thievs i Cheat Code zadovoljiti apetite tom dijelu publike stihovima poput: „If rap was a game you’d be MVP, Most Valuable Puppet in this industry“.  Make 'Em Purr kritičari ističu kao najiskreniji i najdirljiviji komad u karijeri ovoga genijalca. Samoća i depresija iz stiha u stih proganja i približava istinu koja je prisutna svuda oko nas; lažni ideal utopljen u više ciljeve kolektiva, dok individualnost postaje samo pojam dostupan kao termin u rječniku. Baš kad pomislite da je Sage dosegao vrhunac zasvirat će Vonnegut Busy, sve najbolje što Sage može ponuditi zapakirano u svega pet minuta dinamične produkcijske perfekcije i futurističkog old school flowa koji Sage prezentira sa zavidnom lakoćom. Ovdje suprotstavlja vlastite, društvene i globalne dileme, a cijelu tu sliku konfuzije i kaosa zaključuje sa jednostavnim zaključkom „do it, do it - mess up my mind“. Od ostatka materijala svakako valja istaknuti transcendentalnu Dead Man's Float, zatim posvetu preminulom očuhu, naslovljenu Thank You, te Once Upon The Blood Moon i Say Uncle.

Kada podvučemo crtu, Sage  je jednostavno osebujan slobodnjak koji u svojoj lucidnosti i tvrdoglavosti vječno prkosi trendovima i ostaje vjeran jedinom pravom pristupu stvaralaštvu, a to je vlastita emocija i žudnja u kojoj on  vidi ogoljenu i jedinu istinu. Iako mu to nije bila namjera, takav pristup se tijekom godina pokazao kao čarobna formula njegovog uspjeha. On je osoba koja ne prihvaća simbiozu vlastite i nametnute misli, već uz konstanto hrvanje sa parazitom želi doći do čistog i jasnog vlastitog zaključka. Copper Gone u svom epilogu prerastao je u Sageov osobni antidepresiv  krilaticom „When it feels like you're going through hell, keep going“, te u sveprisutnoj tmurnosti  i ogorčenosti dosadašnje Francisove diskografije ostavlja najviše prostora svjetlu. Na kraju treba reći kako je ovo jedan od onih albuma koji su od početka do kraja uzbudljivi i lako slušljivi, a to je svakako i jedan razlog više da 25.11.2014.  posjetite klub Močvara u kojem će tada Sage promovirati ovo remek-djelo u sklopu europske turneje.

Marko Pavišić