Review
Machine Head je četveročlani bend koji ne treba posebno predstavljati. Jedni od pionira „Novog vala američkog heavy metala“ krajem prošle godine izdali su 8. studijski album, koji je zaista iznenadio mnoge.
Album sadrži 12 pjesama od kojih se jedna definitivno nije trebala naći na albumu, ali o tome u sljedećim retcima. Machine Head je pjesme podigao na novi nivo što većina ljudi, uključujući mene, nije mogla očekivati od njih nakon „The Blackeninga“ iz 2007. i „Unto the Locusta“ iz 2011. koji bi bili sasvim solidan vrhunac karijere što se tiče pjesama koje su zaista odlične i komponirane s ogromnim smislom za glazbu koji rijetko koji izvođač današnjice ima. Unatoč svemu tome, Bloodstone & Diamonds je album koji je to uspio nadmašiti, ili barem stati odmah uz bok navedenim albumima.
Pjesme na albumu sadrže uobičajene teme i motive kao i na prijašnjima, a riječi je američki četverac s muzikom uspio stopiti vjerojatno bolje nego ikada prije. Album je prožet žestokim rifovima, ali i melodioznim dijelovima. Glas Robba Flynna i dalje visoko postavlja letvicu ostalim vokalima na sceni, a jedna od pozitivnih stvari je i to što su ostali vjerni sami sebi kao i uvijek tako da nema elektronike kojoj se zadnjih godina sve više okreću čak i bendovi s heavy zvukom.
Najbolju pjesmu s albuma je teško izdvojiti. Prvih 5 je zaista odlično i konkuriraju jedna drugoj, „Now We Die“, „Killers & Kings“ i „Night of Long Knives“ sa svojom žestinom jednako kao i „Ghosts Will Haunt My Bones“ i jedna od rijetkih sporijih pjesama „Sail Into The Black“ koje krasi gore navedena melodioznost i mistični zanos. Čitatelj treba dobro zapamtiti da se ove pjesme možda malo više ističu od ostatka albuma, ali da ih ostale pjesme zaista slijede u stopu što se tiče kvalitete.
Jedno od iznenađenja je koliko se dobro zbor (u tim kratkim trenutcima u kojima se pojavljuje) koji pjeva pomalo patriotski tekst uklapa s njihovim stvaralaštvom u pjesmi „In Comes The Flood“. Pjesma za koju sam rekao da ne znam što radi na albumu zove se „Imaginal Cells“ za koju ne kažem da je toliko loša nego je naprosto lošija od svega ostalog na albumu i zaista ne vidim ikakav razlog stavljanja takve vrste kompozicije koja može poslužiti samo kao pozadinska glazba kada bend izlazi na pozornicu.
Također, ne smijem zaboraviti ono što album podiže na još viši nivo, a to je cover albuma i prekrasne ilustracije oko riječi koje su zaista slažu po tematici s pjesmama. Nuclear Blast Records su napravili pametnu stvar i stavili cijeli album na svoj YouTube kanal, s gore navedenim riječima i ilustracijama koje se inače nalaze u knjižici unutar same kutije CD-a, tako da toplo preporučam da upišete ime albuma u tražilicu i krenete na putovanje od 70-ak minuta.
Mahine Head su na ovome albumu zaista pokazali zavidnu razinu zrelosti samim time ostvarujući najbolje vjerojatno i najbolje izdanje karijere. Spoj melodioznosti i žestine koji ih krasi oduvijek, izuzev u jednoj pjesmi, podignuti su na nivo više. Vjerujem da će se album svidjeti svim ljubiteljima brže, alternativne glazbe.
Tomislav Kiš
/
« Bloodstone & Diamonds 
