Crazy Love

Neonom osvijetljene ulice Manhattana još se uvijek sijeku pod pravim kutom, a Buble nema problema s izdavanjem novih albuma. Bez obzira koliko njegov istesani vokal začinjen puninom big banda zvučao konzervirano i otporno na, primjerice, autotune.

 

U čemu je tajna? Možda u pojavi koju bi svaka majka rado poželjela za zeta, možda u sklonosti ljudi da svoja najljepša sjećanja redovito vežu ili stvaraju uz bezvremenske hitove, možda u privlačnosti nekih davnih vremena u kojima su još postojale odmjerene manire, cigaršpicevi i slične stvari ili, jednostavno, u prezasićenosti autotuneom. Buble kao Buble – fini dečko iz kvarta s talijanskim korijenima – bez te imaginarne ikonografije vjerojatno nikada ne bi otišao predaleko, makar glasovno bio ravan jednom Sinatri.

 

Svakako je zrelo to što je Buble sigurno svjestan svojih mogućnosti, ali i mogućnosti New Yorka koji je prije vodovoda u pustinji trošio više šljokica od Las Vegasa, a ljudi to vole. Mislim, još jedna organska obrada Cry Me A River ili Van Morrisonove Crazy Love nikome neće škoditi. Ionako smo ih se već naslušali tako da, ako smo već dali šansu Justinu Timberlakeu, bilo bi pošteno dati je i Bubleu koji osim reda starih evergreena u nešto intimnijim izvedbama od svojih prethodnih obrada nudi i dvije autorske pjesme od kojih Haven't Met You Yet nesumnjivo stoji kao jedan od dojmljivijih naglasaka novog albuma.

 

A da se nadovežem na prethodne misli, album je u cijelosti malčice sporiji i manje spektakularan u odnosu na onaj DVD izdan ranije ove godine. Nema više toliko instrumentalnih sekvenci, Bubleov vokal doslovno drži konstrukciju svake pjesme na okupu pri čemu, što je važno nadodati, uspijeva, dok je izbor pjesama više nego znalački.

 

Ono što me donekle smeta je određeni snobizam koji se odražava u tim tehnički savršenim izvedbama i nehajnim dobacivanjima koji, nemojte me krivo shvatiti, ali nemaju apsolutno nikakve veze sa senzibilitetom 21. stoljeća, a ne funkcioniraju ni kao oblik nostalgije, naprosto iz razloga što im manjka konteksta. Neke su stvari jednostavno svoje odradile još u doba Velike depresije i nema puno smisla ponovno ih oživljavati u istim formama nakon toliko godina. U redu, neki će reći kako tu ima suptilnih transformacija, naglašene individualnosti i sl., i ima, ali naše vrijeme baš i ne podnosi suptilne razlike koje se na kraju ipak utapaju u jednoj arhaičnoj cjelini. To je cijena brzine, i baš zbog toga što nam Buble nudi bijeg, mnogi će ga zavoljeti. Ali meni i nije do bijega, pogotovo ne u prošlost, pa ću, izgleda, unatoč pozitivnom stavu prema Bubleu ostati suviše distancirana da bi se dovoljno uživjela u njegov melos.

 

Marina Vukman