Review
Imidiwan (2009.), u izdanju kuće Independiente, četvrti je studijski album malijske grupe Tinariwen, koja djeluje već 40 godina (osnovana 1979.godine). Da biste bolje shvatili njihovu glazbu, morate znati nešto i o njihovoj povijesti i mjestu odakle dolaze. Mali je kontinetalna država u zapadnoj Africi, a članovi Tinariwena dolaze sa njenog sjevera (dio Sahare), te pripadaju etničkoj skupini Tuareg. Samo ime Tinariwen znači «pustinja/e» na tamashek jeziku. Povijest Tinariwena je povijest političke i socijalne borbe za prava njihovog naroda pod raznim malijskom režimima te egzilu, no pjesme se bave i posve običnim ljudima i njihovom svakodnevicom.
Sa albumom Imidiwan (u prijevodu znači «suputnici», «prijatelji», «drug», «suradnik»...) opet su doživjeli uspjeh, a jedan od najvećih uspjeha je nagrada glazbenog magazina Uncut!.
S ovim album bend se želio vratiti svojim pustinjskim korijenima, te je radi što veće inspiracije i autentičnosti sniman u improviziranom studiju u pustinjskom selu Tessalit. U sklopu albuma je snimljen filmić koji zorno prikazuje način života ovih ljudi.
Inače, Tinariwen je gotovo odmah svojim stupanjem na scenu 80-ih postao priznat i poznat, a surađivao je sa izvrsnim glazbenicima (Santana, Dylan, Led Zeppelin, Hendrix itd.), a nedavno održani četvrti koncert u zagrebačkom Aquariusu je dokazao da ga generacije iz tog vremena i dalje prate i slušaju.
I u ovom albumu Tinariwen slijedi svoj glazbeni izričaj – pustinjski rock/blues, najšire rečeno. Naravno, tu su pridodani mnogi instrumentalni i vokalni elementi karakteristični za to područje Afrike i tuareški narod. Najčešće u pjesmama dominira jedan muški glas (Ibrahima, Hassana ili Abdallaha), no i ostali članovi benda pridaju svoje glasove, a tu je i ženski zbor koji obogaćuje skladbe. Od instrumenata dominiraju gitare, od ostalih instrumenata se izdavaja cabasa, basovi, bubnjevi i druge udaraljke.
Iako se na prvih nekoliko slušanja čini da su sve pjesme na «isti kalup», nije tako. Pozornijim slušanjem vam se uvuku u uho, i počnete prepoznavati njihovu različitost i višeslojnost. Jedina je prepreka jezična, u smislu da ne znate o čemu govore jer su tekstovi pjesama na tamasheku. Iako iz naslova pjesama možete nazreti sadržaj, morate se potruditi saznati ih preko interneta, samo je malo teže pronaći prijevode za ovaj najnoviji album.
No isto tako, ne zamarajući se previše tekstovima, možete se jednostavno prepustiti opuštajućem utjecaju tinariwenskih ritmova i ne razmišljati ni o čemu, ili zamišljati tople i crvene pustinje sjevernog Malija.
Anamarija Ćukurin
