Review
Baš kao da je nedavnom pjesmom "Meteori", potpisanom svojim imenom i prezimenom, dakle, bez Elementalove naljepnice, to najavila, Mirela Priselac odlučila je ukoričiti poeziju koju je zadnjih godina zapisivala kako i gdje je stigla, za neke manje bendovske namjene. Spomenuta je pjesma, naime, otvorivši kompilaciju "Femme Nouvelle", otkrila jednu drugačiju notu Reminog stvaralačkog senzibiliteta, naglašenije intimističnu... poetičnu. I dok smo svi mogli raspredati je li na pomolu samostalna karijera ili nešto tome slično, ova dokazano talentirana glazbenica krenula je zaobilazno, a opet na svoj način direktno, otvorenih dlanova, ogoljena duha.
Objavljivanje debitantske zbirke poezije iznimno je trusno tlo. Remi je, doduše, daleko od novaka što se pisanja i javnog djelovanja tiče, ali njezino bogato iskustvo s izravnim i angažiranim stihovima iz bogatog Elementalovog repertoara ne može posve amortizirati spomenutu trusnost kad je pjesnički prvijenac u pitanju. "Masarykova" nije, doduše, neka posve nova, drugačija Remi – to je ista snažna, u sebe vrlo sigurna, ali u toj sigurnosti i ranjiva, odnosno, svojom porcijom primljenih rana nijansirana žena sposobna psovati i plakati, zauzeti stav i zadrhtati, pa i nazvati nekog "seronjom" samo zato što je drugačijega svjetonazora – ali svakako donosi neke nove, raznolikijim koloritom obojene stranice njezina stihoklepačkog notesa.
I tu, na tom stihovima prohodanom putu zagrebačkom Masarykovom, od Trga Republike Hrvatske do Tesline, pjevačica našeg najprodornijeg hip hop sastava otipkala je stihove istodobno reske i krhke, oštre i nježne, nespretne i domišljate, intrigantne i klišejizirane, sve skupa, dakle, u kolopletu svojstvenom jednoj debitantskoj knjižici poezije, zbirci mladenačkoj u svom hodu. Podijeljena u toponimski određenih pet dijelova, Remina "Masarykova" gotovo je prozna knjiga, ispričana uistinu u hodu, čiji itinerar kao da je u potrazi za liričnošću koju i nalazi negdje između dvaju pogleda, između dva događaja zabilježena riječima, u onom prostoru koji otvara čitatelju put u vlastitu nutrinu i vlastita sjećanja i uspomene.
Poezija Mirele Priselac prije svega je susretljiva, baš kao da njezina potpisnica u tom svom điru (ako mi se dopusti služiti dalmatinskim terminima) traži sugovornika. No, to bi bila iluzija: njezini su stihovi okrenuti unutra, pristupačni prije svega živopisnošću svoga rječnika, prepoznatljivošću korištenih motiva i životnošću samih crtica izguranih u pjesničku formu. To je i ispovjedna i pripovjedna poezija, kao što se kroz njezine stihove provlače i oholost i krhkost, vjerujem isprepletene u klinču u kojem jedno uvjetuje drugo. To je poezija uličnog jezika, ali i finih filtera, onih koje ne uvjetuje formalnost ili ziheraštvo, već dovoljno inteligentan rukopis. Rukopis koji je taman toliko drhtav koliko se očekuje od prve pjesničke zbirke i vjerujem da je i sama Remi toga svjesna (a kazujem to iz vlastitog iskustva sa svojom prvom i jedinom, vjerojatno i zadnjom zbirkom poezije, s avansnom isprikom ukoliko su mi pretpostavke ohole): pjesme iz šetnje Masarykovom kao da vape za doradom (s tim što bi im ta ista dorada mogla donijeti i bar jednako štete koliko i koristi) ili možda za ležarinom u ladici ili na hard disku (s tim što bi im ta ležarina mogla nadodati i kakvu nepotrebnu ulicu viška).
Ostaje samo pitanje koliko bi ista zbirka bila zanimljiva da je došla iz neke dosad nepoznate radionice. Negdje u slutnji odgovora na takvo pitanje leži možda ključni problem pjesničkog prvijenca Mirele Priselac, onaj koji potvrđuje ranije spomenutu trusnost tla na kojem niče jedan pjesnički debi. Ali niti je Remi svoju reputaciju i prepoznatljivost stekla na tuđem radu niti joj sav dosadašnji rad može biti izuzet iz pora prve knjižice: "Masarykova" je zanimljiv komad poezije "u hodu", zbirka pjesama koje će s lakoćom naći svoga čitatelja, a o daljnjim dosezima sud će ionako donijeti vrijeme te možda eventualni nastavak, išao on Teslinom ili natrag Trgom Republike Hrvatske.
Toni Matošin
